Na nesreću Petrinja je aktualno mjesto teškog stradanja od potresa, što ne umanjuje upućivanje na Petrinju kao važav grad u sastavnici hrvatskog kulturno umjetničkog stvaralaštva. Pod ruku mi je došla jedna vrijedna knjiga objavljena krajem 2020. pod nazivom „Ženska udruga za narodno tkivo i vezivo u Petrinji“. Autor je Boris Vrga, velikih poznavatelj petrinjske kulturne i umjetničke prošlosti, istraživač koji argumentirano želi Petrinji dati onaj značaj koji joj stvarno pripada u ukupnoj hrvatskoj povijesti. Često je riječ o avangardnim djelovanjima, poput pokreta Dade i sljedbenika avangardnih misli s početka dvadesetog stoljeća, ili je riječ o Petrinji kao rasadniku velikih ličnosti i umjetnika, nezaobilaznih u povijesti umjetnosti, poput socijalno angažiranog zemljaša Krste Hegedušića ili Blanke Dužanec koja je presudna ličnost u formiranju keramičarskog odjela na Školi primijenjenih umjetnosti u Zagrebu i brojnih drugih. Ova se publikacija odnosi na nematerijalnu baštinu i potrebu njezine trajne zaštite i oživljavanja, na ‘petrinjsku folklorno-etnografsku kulturu i rukotvorno nasljeđe kao jedno od najvažnijih vidova izražavanja kolektivnog nam identiteta i kontinuiteta’ istaknuo je autor Boris Vrga. On je temeljito istražio zanimljivu i važnu ulogu petrinjske ženske udruge osnovane 1908. pod nazivom Udruga za promicanje kućne tekstilne industrije u Petrinji, a koja se 1924., nakon pada austrougarske i uspostave nove države SHS preimenovala u Žensku udrugu za narodno tkivo i vezivo i pod tim je nazivom djelovala do 1947.
Treba reći da je ideja Zlate Kovačević-Lopašić o očuvanju neprocjenjivog folklornog blaga, u doba industrijalizacije i degeneracije tradicionalnog seoskog domaćinstva i života, oživjela u novije doba globalizacije i u pokušaju Lady Jadranke (Njerš) Beresford-Peirse, s nedovoljno društvenog razumijevanja, da nešto slično potakne u Vezišću, rodnom mjestu Milke Trnine. Zlata Kovačević-Lopašić svjesna vrijednosti rukotvorina, osnovala je u Petrinji udrugu s ciljem da se veziljama (nazivanim radenicama) na selu daju originalni i najuspješniji povijesni uzorci da ih vezu u slobodno vrijeme, ali da im se istodobno osigura plasman na tržište, što znači suvremenim rječnikom rečeno da je cijeli projekt postavljen na noge samoodrživog razvoja. Pet godina kasnije 1913. Ženka Frangeš osnovat će sličnu udrugu u Zagrebu s kojom će se u datom času surađivati. Projekt osnivanja petrinjske udruge podržavali su svi intelektualci i umjetnici onog vremena svjesni da očuvanje baštine kroz vezenje replika ima nacionalni značaj, istodobno i socijalni jer je omogućavao osiromašenom selu, to jest ženama dodatnu zaradu. Boris Vrga detaljno iznosi i pojedinosti o osvještavanju ravnopravnosti žena kroz ovako postavljene ciljeve udruge, koji su imali daleko širi odjek u smislu emancipacije žena. Ovaj važan segment borbe za ravnopravnost žena kroz žensku udrugu i izložbe s brojnim priznanjima u svijetu, Boris Vrga potanko opisuje i bilježi kroz koje je sve oblike udruga prošla, odnosno kako su njezine aktivne članice doprinijela toj borbi koja je tek na Kongresu antifašističkih žena Hrvatske u Zagrebu 1945. izvojevala pravo na ravnopravnost.
Udruga je sudjelovala na preko stotinu dokumentiranih pojedinačnih i skupnih izložbi rukotvorina, među kojima se dakako najčešće spominje
Zlatna medalja na izložbi Art deco u Parizu 1925. Valja napomenuti da je izložba dekorativne umjetnosti (art deco) ili primijenjene kako mi zovemo, rezultat europskog i američkog trenda koji nastavlja Ruskinovu ideju Arts and Craftsa (umjetnosti i obrti), kako se uz industrijski proizvod ne smije zanemariti unikatna i umjetnička primijenjena umjetnost.
I petrinjska udruga je u tom duhu osuvremenjavala aplikaciju folklornih ornamenata i na druge predmete i modernu odjeću, osobito je to uspješno radila njezina strukovna učiteljica Erna Šajn, kao kasnije i druge, koja je za seoske žene vezilje priređivala nacrte. Mnoge su građanke podržavale art deco modu s elementima folklora, koju je tako vješto ilustrirao Oto Antonini i promovirao kroz časopis Svijet. Folklorni ornamenti aplicirani su i na keramiku i druge uporabne predmete. Svaka od ovih sto stranica knjige puna je sažetih podataka, imena brojnih zaslužnih žena, kao i onih institucija, pojedinaca pa i stranaka koje su podržavale ovaj oblik borbe žena za pravo na samostalni rad, ali i na očuvanje izumirujuće vještine, s mnogo konkretnih predmeta koji čine neizmjerno nacionalno blago, te nije čudo da ih je podržavala socijalno orijentirana Hrvatska seljačka stranka Sjepana Radića, rođenog Sisčanina.
Boris Vrga zaključno smatra, s pravom, da bi se cijela ta etnografsko-folklorna ostavština trebala staviti na UNESCOv popis i zaštiti kao nematerijalno kulturno dobro.
