Muškarac je registriran za eutanaziju u okviru kanadskog programa Medicinske potpore umiranju (MAID), a iako ne želi umrijeti, ne želi ni postati beskućnik.

“Živi u stalnoj agoniji zbog ozljede leđa, ali pokrenuo je proces ‘kraja života’ jer je stambena kuća u kojoj je živio na prodaju i ne može naći gdje drugdje živjeti jer si to ne može priuštiti”, mještanin izvještavaju mediji. “Jedva preživljava od invalidnine iz Ontarija, koja iznosi nešto više od 1200 dolara mjesečno.”

Kanada će sljedeće godine proširiti pristup eutanaziji, javljaju mediji čija je odluka izazvala kontroverze.

Eutanazija “ne može predstavljati neispunjavanje obaveza Kanade u pogledu ljudskih prava”, rekla je Marie-Claude Landry, čelnica Kanadske komisije za ljudska prava.

“U eri u kojoj priznajemo pravo na dostojanstvenu smrt, moramo učiniti više kako bismo zajamčili pravo na dostojanstven život”, rekla je.

Situacija naglašava nekontrolirani “stambeni mjehur” na Zapadu, gdje su niske kamatne stope i histerija Covid-19 potaknuli pretjerana povećanja stanarina i troškova vlasništva nad kućama.

Ukratko, na domove se sada gleda kao na “investiciju”, a ne kao mjesto za život, što je dovelo do toga da su nekoć blisko povezane zajednice ustupile mjesto kratkoročnom najmu, zbog čega ljudi gube svoje domove, pa čak i stil života.

Ovaj stambeni balon simptom je hiperinflacijskog financijskog sustava uzrokovanog beskrajnim tiskanjem novca, što rezultira nižim životnim standardom – pa čak i siromaštvom – za milijune ljudi diljem svijeta.

I sada je “normalno” očekivati ​​da će osoba s invaliditetom umrijeti jer nema mogućnosti za život.

Ova situacija, u kombinaciji s krizom mentalnog zdravlja zbog karantene uzrokovane Covidom-19 i drugim aspektima trenutne kulturne klime, otkriva koliko su ljudi sve više dehumanizirani, kao da njihovi životi nemaju nikakvog smisla niti ikakve prave vrijednosti.