Ustajem rano na Cvjetnu nedjelju (ove godine je bila nešto ranije, 28.ožujka) i baš imam veliku želju odvesti moje unučiće na misu. Činimo to već godinama. 

Ajmo reći godinama, s obzirom da najstariji ima tek osam. 

Ponesemo cvijeća iz cvjetnjaka, malo zumbula, narcisa, a  maslinovu grančicu, za svakoga po jednu, kupujemo pred crkvom. Radim im manje buketiće i oni ih ponosno drže i s njima hodaju, od kuće do crkve, pod misom i nazad, mada mislim da još ne razumiju što ta grančica i to posvećeno cvijeće zapravo znače. Pričam im priču, ali ona je toliko metaforična, simbolička, toliko dublje značenje ima od onoga što nam se na prvi pogled čini, da je to teško objasniti riječima. To se osjeti. Između ostaloga, kako se ne uzoholiti kada te slave i hvale  i istovremeno, kako ne potonuti kada sve ono što si za ljude učinio, naiđe na zaborav, na  okrutnu osudu i čisto omalovažavanje. Kako se nositi s time, kada ljudi zaborave svaku tvoju dobrotu.

Ove godine ih dakle pitam, ajde ljudići moji, Cvjetnica je, grančice i to, tko ide sa mnom ? 

Od sto glasa, glasa čuti nije! Jedna mala, trogodišnja, ne može, naći čarape.

Jedan predškolac ne može naći majicu. Rastežu se. Najstariji upravo gleda nešto važno na youtubeu.  Ne želim ih siliti. Duhovnost i ljubav prema Isusu ne idu na silu. Ništa ne ide na silu. Ipak najmlađi, Gabrijel, već oblači male tenisice i jaknicu. Šećemo do crkve, mirno je i toplo jutro, malo ljudi susrećemo. Pred crkvom, Udruga Ulični fenjer prodaje grančice masline za „koliko daš“. Ima dosta ljudi, no svi su na pristojnoj udaljenosti i s maskama.  

Oči su uz masku, jako zabrinute i tužne. Obuzima me lagana sjeta. Sjećam se proljetnih Cvjetnica u daleko većem broju, u pjesmi i veselju. Gabrijel prima svoju grančicu s ponosom i tako korača uz mene po tim stepenicama, pa između klupa, kao da to ovo dijete čini svaki dan! Pjevam mu da dobro čuje svaku riječ, a on me značajno promatra. Jednom ručicom čvrsto stišće grančicu, drugom moju ruku.  

Moj Gabrijel ima doista anđeoske osobine. Osim što ima bucmaste obraziće preodređene za mnogo poljubaca, oči boje potočnica, on je malac koji plače kada je netko drugi u kazni, ne voli se svađati i strašno voli nasmijavati ljude. Prava mala dobričina koja se ne voli takmičiti, nije nimalo ljubomoran  i iskreno je sramežljiv kada ga se pohvali.  Osjeti kada nisam dobre volje, kada me nešto boli, pa mi bez riječi sjedne u krilo i radimo grimase. Pomaže mi u dućanu, bez da ga išta zamolim. Volim taj njegov zaljubljen pogled i njegovo veselje, iskrenu dobrodušnost. 

Stigli smo na sredini prve mise i šapćem mu neka mi kaže ako mu je naporno, dosadno, teško. Želim da se veseli i da mu je lijepo tako malenom i dobrom. Kimne, shvatio je. Ovdje smo jer volimo tu biti, ne jer moramo. Pa promatram i ja njega, da li razumije išta i koliko mu je zabavno, prevodim mu teške i odrasle riječi koje još kao petogodišnjak ne može razumjeti. Grančicu svečano diže na blagoslov i drži je u zraku dugo, dugo, dok mu ne kažem da je spusti.  Dočekamo mi tako i sredinu druge mise, i ja ga pitam,  dobro Gabi, hoćeš li da sada idemo? Gabi kaže ne treba.  Ne treba ? – začudim se. Petogodišnjak sjedi pored mene mirno i upija svetkovinu s dječjom nepatvorenom duhovnošću, kao da je stopljen s tim mirom.  Ne cupka, ne maše nogama, ne ispituje. Usredotočen je. Čini to meni za ljubav, znam. Zatvorim oči i obuzme me ganuće i velika zahvalnost na tom djetetu.  Žmirim u tom ganuću i zahvalnosti valjda malkice predugo, pa me dijete drmne laktom i pita onako, skroz unezvijereno: – Spavaš, baka ? Preplašen valjda, kako će doći doma, ako sad baka tu prečvrsto zaspi. Smijemo se do doma tome oboje. Zbijamo šale, kao da je zapravo puno, puno stariji.

 I zaključuje s humorom, kada se želimo opet malo odmoriti od buke doma, od prepiranja braće i plakanja seke, ići ćemo nas dvoje opet u crkvu malo spavati, baka.  Sunce moje malo, kažem mu i ljubim mu tjeme. A, on me pogleda tako da bez ikakvih problema, kao dobra duša, procvatu nebesa u njegovim nasmijanim očima.