Ivan Balić Cobra – Biti slobodan i sretan jedino je društveno uređenje koje priznajem

Ivan Balić Cobra – Biti slobodan i sretan jedino je društveno uređenje koje priznajem

  • Cobra, molim Te, reci mi, kada si osjetio da u Tebi živi umjetnik i kada si osjetio da je upravo fotografija Tvoj omiljeni umjetnički izraz?

Crtao sam i slikao od malih nogu i na nagovor Duška Džamonje, obiteljskog prijatelja, upisao sam Školu primijenjene umjetnosti, no, stjecajem okolnosti, duga je to priča, završio sam na foto odjelu, brzo zavolio fotografiju, a volim je i dan danas. 

  • Jesi li ikada požalio zbog odluke da se baviš umjetnošću?

Ne, nikada nisam požalio zbog te odluke.

  • Kako je tekao Tvoj umjetnički put i čega se na tom putu najradije prisjećaš?

Nakon završetka ŠPU, nisam odmah krenuo s fotografijom, deset godina bavio sam se glazbom, tako da sam podosta kasnio za svojom generacijom, no od početka sedamdesetih prošloga stoljeća ubrzo sam sve nadoknadio. Nakon desetak godina u fotografiji, s podosta iskustva, izložbi, nagrada i slično, našao sam se kao pred nekim zidom. Nisam mogao dalje, počeo sam se ponavljati, vrtjeti u krug. Tada mi se pružila šansa da upišem najbolju školu fotografije na svijetu – Bundesfachschule für Fotografie u Hamburgu i dobijem Majstorsku Diplomu. To je svakako bio presudan moment u mom životu, nakon kojeg fotografiju još više volim i živim za nju.

  • Što Te najviše inspirira?

Inspirira me život, ljepota, pokret, boje,…

  • Koji su Tvoji umjetnički, a samim time i životni uzori?

Uzori kao uzori, kod mene se mijenjaju. Veliki utjecaj na mene i moju fotografiju svakako je imao engleski fotograf koji je živio na jugu Francuske (Provence) David Hamilton. Atmosfera njegovih fotografija, bez obzira da li su to konji, balerine ili mlade djevojke, oduvijek me je oduševljavala. Još ima netko koga obožavam – Vincent Van Gogh.

  • Što bi rekao o suvremenom pristupu umjetnosti i suvremenim trendovima u umjetnosti uspoređujući ih s nekim tradicionalnim pristupima?

Po mom mišljenju današnja umjetnost podosta boluje od komercijalizacije. Svi se pokušavaju jako svidjeti što znači i dobro prodati. Ljudi su postali površni i nemaju vremena niti volje malo zagrepsti ispod površine, pronaći neke skrivene ili manje očite poruke, misli, osjećaje… Isto je s umjetnošću, premalo je iskrena.

  • Kako bi Ti u nekoliko riječi definirao ljepotu?

Ljepota se ne vidi, nego se osjeća.

  • Kakav je to osjećaj boriti se za opstanak izvornih životnih vrijednosti i za jednostavnost pristupa života koja zrači iz mnogih Tvojih fotografija, u vremenu u kojem pod teretom profita pucaju sve spone s našim pravim i prirodnim vrijednostima u korist šunda i sadržaja prolazne, plastične kvalitete, pa tako i u fotografiji koja je danas kod većine fotografa zapravo preslika njihove vještine rukovanja photoshopom i ostalim alatima za uljepšavanje fotografija?

Ja se borim na neki svoj način. Prezirem žuti tisak i žute medije. Zbog toga sam se i povukao iz većine javnih događaja, da ne moram sudjelovati na „glamuroznim crvenim tepisima“ na hrvatski način. Većinu svog vremena, bolje reći života, provodim u prirodi i s prirodom, po mogućnosti što dalje od ljudskih mediokriteta. Photoshop je ubio fotografiju i fotografski zanat. Mrzim ga! 

  • Kako se Ti kao fotograf prilagođavaš trendovima koje prate široke mase i prilagođavaš li im se uopće?

Nikako, i ne pokušavam im se prilagoditi.

  • Što misliš o napretku tehnologije te percepcije svijeta kao globalnog tržišta?

Napredak tehnologije nam, naravno, pomaže u mnogim segmentima života. No, mislim da se ipak moramo upitati – je li baš sve danas bolje nego jučer?

Čovjek mora biti ono jedino i najvažnije. Neće nam nafta, brzi Internet ili Mc Donald’s upravljati životima i učiniti nas sretnijima. Barem ne meni – u to sam sto posto siguran.

  • Što misliš u suvremenom trendu poticanja natjecateljskog duha nasuprot duha suradnje?

Natjecanje je ok dok Ti je inspiracija, ali nije dobro kad postane svrha, a na žalost danas toga ima sve više i više.

  • Kako umjetnost doprinosi boljoj komunikaciji među ljudima?

Bojim se da niti umjetnost danas, iako jest univerzalni jezik, nije ono nešto što može previše pomoći u komunikaciji. Okrenuli smo se sami sebi u borbi za osobni opstanak. Moje fotografije dale su svoj doprinos u smjeru bolje komunikacije među ljudima diljem svijeta putujući po svijetu u sklopu međunarodne izložbe „Mir i opstanak“ i mislim da mogu putovati i dalje, jer nam tih poruka nikada nije dosta.

  • Gdje je duhovnost u današnjem svijetu?

Duhovnost je postala formula za „biti dobar“. Mislim da svatko od nas mora svoju duhovnost kreirati za sebe, na svoj način i kada hoće ili osjeti za to potrebu.

  • Kakav je to osjećaj kada znaš da onim što radiš možeš promijeniti svijet na bolje? 

Na žalost, mijenjanje svijeta na bolje ostavljam puno pametnijima i upornijima od mene. Ja sam u svojim skromnim okvirima promijenio, ako ništa drugo, onda svijet ili dio svijeta koji je ostao zabilježen na mojim fotografijama. Ako to ikome nešto znači, ja sam zbog toga sretan i zadovoljan. Više od toga nikada nisam tražio, niti očekivao.

  • Može li umjetnost spasiti ovaj svijet od erozije morala i doprinijeti globalnom dijalogu?

Ne, svijet je jednostavno podivljao.

  • Kako Ti zamišljaš idealno društveno uređenje?

Idealno društveno uređenje je u mojoj glavi odavno: biti slobodan i sretan.

  • Iza Tebe su uzbudljive godine umjetničkog rada, profesionalnog usavršavanja, bogatog društvenog života, putovanja diljem svijeta. Kako danas gledaš na svoj životni put?

Bilo je zabavno, časno, lijepo i nadasve uzbudljivo. Trideset godina modne i reklamne fotografije, a prije toga petnaest godina muzike. Putovanja, rana ustajanja, kasna lijeganja, nošenje teških fotografskih torbi, upoznavanje dragih, vrijednih i nadasve lijepih ljudi i krajeva, po cijelom svijetu. Ima li nešto bolje i ljepše? Za mene ima! Sve te godine nisam imao vremena da vidim ono nešto oko mene, ono nešto što živi, diše, raste, mijenja se i, naravno,  umire. Priroda! Otkrio sam to zadnjih godina i zaljubio se odmah. Sad imam vremena satima čekati neku životinju, cvijet, kapljicu rose na livadi ili pravo svjetlo na planini, pticu, leptira i još mnogo toga. To zadovoljstvo u iščekivanju onog pravog svjetla, sjene, pokreta krila, zore, sumraka, magle, kiše… je nenadmašno. Nema strke, žurbe, stresa, nema galame, tu smo samo ja, moj pas Joker i moj fotoaparat, bezgranično strpljivi svo troje i zadovoljni što nam život pruža toliko ljepote.

Advertisements

Podijeli članak:

Facebook
Twitter
Reddit
WhatsApp