Kada nas netko izda, svi se mi osjećamo povrijeđeno, što je razumljivo, a mene osobno to više boli zbog gubitka vjere u ljude, nego zbog samog čina koji izdaja kao takva nosi. Ta bol jednostavno  razara dušu i peče više nego sam gubitak koji je nužna posljedica svake izdaje.

Izdaja je sama po sebi kukavički čin i podli udarac mekušaca koji nemaju nikakvog moralnog integriteta, a te kukavice i izdajice najčešće ćemo naći upravo na pozicijama moći. Da, za izdajom najčešće posežu oni ljudi koji se nečega boje, čak i onda kada im nikakva opasnost ne prijeti i kada se nemaju čega bojati. To su oni ljudi koji se zbog svojih nedjela ne usude sami kročiti niti na ulicu, jer znaju da su napravili čin izdaje te su stalno u strahu da će biti razotkriveni i raskrinkani.

Izdajom se gubi sloboda,  jer izdajnik na kraju postaje rob svoje vlastite izdaje i ona ga muči i proganja na svakom njegovu koraku. No, unatoč svemu tome, izdaja je danas postala društveno prihvaćena norma. U javnom se životu nažalost izdajnike obično veliča kao junake. To je znak da je društvo oboljelo i da se mora liječiti obnovom svih moralnih vrijednosti.

Danas u društveno-političkom životu više nema ljubavi, sloge i međusobnog poštovanja. Na svakom koraku prisutna je samo izdaja. Svatko svakoga izdaje, a politička scena pretvorila se u javni kupleraj u kojemu vlada opći nemoral i blud. U tom je kupleraju apsolutno sve dozvoljeno kada se radi o borbi za dolazak na vlast ili, pak, o zadržavanju vlasti.

Jednostavnim rječnikom,  nema više nikakvih moralnih principa, kao što nema niti pravih autoriteta koji bi mogli poslužiti kao uzor ostatku društva. Izdajnici kroje sudbinu naroda i oni odlučuju o našim životima. Današnji režim dostigao je najveći stupanj izdaje. Pogazili su sve što su narodu obećali da će sprovesti. I sada gaze sve one koji ih podsjećaju na data obećanja. Na sve moguće načine namjeravaju ugušiti svaku slobodu govora i mišljenja.

Danas se zalažu za sve ono po čemu su do jučer pljuvali. Postali su korporacijski preobraćenici i narodni satrapi. Pogazili su Ustav koji su sami pisali, prodali su suverenitet zemlje za koju su mnogi život dali.  Izdali su svog duhovnog učitelja u kojega se tako zdušno zaklinju u prvim redovima crkve. Izdali su svoje školske kolege, izdali su cijelu državu i na koncu naciju.

Nema narodu spasa dok su izdajnici na čelu države. Izdajnike treba skinuti s vlasti, uhititi ih, suditi im za veleizdaju te im na kraju zaplijeniti kompletnu imovinu koju su, to svi znamo, nezakonito stekli. To je jedini način da se zaustavi ovo pogubno razaranje društva kojem svjedočimo, jedini način da se sačuva država i jedini način da se obnovi nacija.

Kada prvi političari budu ovako osuđeni za izdaju, tada više neće biti izdaje. Društvo se strogim zakonima mora boriti protiv izdajnika. Kada izdaja bude žigosana u društvu i kada se izdajnici budu stavljali na stup srama, tada će društvo ozdraviti. Jer zdravo društvo je preduvjet za izgradnju zdravog čovjeka, moralnog i dosljednog koji će prezirati izdaju i koji će se držati svojih moralnih principa i danih obećanja.