Teško je naći čovjeka koji ne gleda sebe, naravno, ali važno je vidjeti i druge. Važno je vidjeti čovjeka do sebe, ljude oko sebe, jer svi smo povezani i ako to zaboravimo i počnemo misliti samo i isključivo na sebe kao što to čine moćnici, tada možemo biti sigurni da ovaj svijet ide u propast. Kada čovjek prestane mariti za drugo ljudsko biće, nema nam pomoći. Nitko više neće mariti ni za koga. Svatko će gledati samo sebe i svoj vlastiti probitak, makar to značilo gaženje po drugim ljudima. Svatko će gledati kako da se dokopa materijalne koristi, čak i na štetu drugih ljudi. Ako je u ovom našem vremenu novac postao mjerilo svega, ljudskosti nestaje. Humanosti nema. Ni budućnosti. Ni opstanka čovječanstva.

Ne može novac biti preduvjet za liječenje čovjeka kojemu je potrebna zdravstvena pomoć. To je krajnje brutalno i okrutno. Ne može novac biti preduvjet da netko dobije koru kruha ako je gladan. Ne može novac biti preduvjet da netko dobije kap vode ako je žedan. To u prijevodu znači da ako netko nema novaca – nema pravo na život. Novac postaje mjerilom života. Preduvjet za opstanak. Oni koji ga imaju – oni opstaju. Sebičnost se svakim danom intenzivira. Pohlepa moćnika također.

Sebični ljudi koji bivaju ustoličeni na pozicije s kojih se odlučuje o raspodjeli sredstava selektivno će ih raspoređivati onim ljudima koji će biti dio njihova interesnog klana i neće ni trepnuti kada budu suočeni s društvenim nepravdama, jer ih se niti najmanje ne tiču, nemaju niti malo empatije u sebi – jer bitno da je njima dobro. Moj novac, moja karijera, moj posao, ja, ja i samo ja. Tako ne ide.

S tom ja, ja i samo ja filozofijom svijet je već sada u poodmakloj fazi propasti. Nepodnošljiva je lakoća s kojom su ljudi prihvatili otuđenje i sebičnu filozofiju svog opstanka bez imalo obaziranja na ljude oko sebe. Misle – samo neka je meni dobro. Baš me briga kako je drugima. Čovječanstvo na taj način neće opstati. Ljudi nisu svjesni da sebičnošću rade sami protiv sebe. Svaki put kada zanemarimo drugog čovjeka, zanemarili smo sebe, jer taj čovjek je tu na ovom svijetu zajedno s nama.

Nije li divan osjećaj nekome pomoći? Sjetimo se i upitajmo se – kada smo zadnji put nekome pomogli i sjetimo se kako smo se tada dobro osjećali. Kada će se ljudi početi odupirati toj masovnoj hipnozi? Kada će se početi zauzimati za druge ljude, a ne samo za sebe?

Ljudi, što to radite, pita se David Icke. Što to radite? Jeste li svjesni da ubijate vlastitu djecu i unuke svojim sebičnim djelima? To se odnosi i na znanstvenike, i na političare, i na gospodarstvenika. Svi su jednako usredotočeni na sebe i svoje vlastite interese. I još k tome međusobno interesno umreženi, opet radi njihovih partikularnih interesa. Interesno umrežavanje nije isto što i istinska ljudska povezanost među ljudima koja ne traži ništa zauzvrat nego jednostavno jest to što jest – povezanost čovjeka s čovjekom, samo zato što smo tu gdje jesmo – svi mi zajedno na tom istom putovanju zvanom – život. Probudimo se dok još nije kasno. Moć je u našim rukama. Moć je u našem zajedništvu, a ne u našoj sebičnosti.