U teškim danima nekada nastanu neke od najljepših priča. Priča o ljubavi. O snazi. O brizi. O hrabrosti. Veliki je spektar ljudske ljubavi. Jedna od najvećih je ona majčina. To što majka može, nitko ne može. To što majka učini, ni vojska ljudi ne učini.
Doslovno nitko. Nakon što je bujica vode odnijela njenu kćerku, ova je majka uskočila u hladnu vodu i nakon tri kilometra doplivala do kćerke.
I spasila joj život!
Ima jedna lijepa narodna poslovica: “Bog nije mogao biti na svakom mjestu, pa je zato stvorio majke.” Možda bi majčin dan trebao biti svaki dan. Svaka noć.
Kada se majka probudi usred noći i onako umorna nahrani svoje gladno dijete. Kada ga bolesnoga odvede u bolnicu. Kad bdije uz njega kada ono ne može spavati. Zato nekada umorno izgleda lice ljubavi. Tužno. Naborano.
Ali, to je jedino lice koje ovaj svijet čini boljim mjestom za život.
