Mnogi ljudi iskustveno znaju da nismo samo fizička bića, već i duhovna bića. Zbog toga je logičan zaključak kako duhovno i fizičko ne samo da idu zajedno, nego ne mogu biti odvojeni… U Stvarnosti to dvoje zaista ne možemo odvojiti, ali u iluziji je to itekako odvojeno. I ovom tekstu bit će generaliziranja i ne zamjerite mi to. Riječi su vrlo ograničen način prijenosa misli i iskustva, no budući da još uvijek nismo razvili svoju potencijalnu sposobnost telepatije, trenutno jedino riječi imam na raspolaganju. Generaliziranje u ovom tekstu služi shvaćanju poante onoga što leži iza pitanja „Idu li duhovnost i fizička realnost zajedno?“.
Osobno nisam upoznala nikoga niti čula za nikoga tko je potpuno ujedinio svoj duhovni i svoj fizički aspekt Bića i života. Upoznala sam i čula za neke koji su na jako dobrom putu ostvarenja toga, no tako dugo dok to ne postignemo mi ipak živimo u deformiranoj percepciji stvarnosti, tzv. iluziji u većoj ili manjoj mjeri. Osobno više naginjem onoj vrsti ljudi koji na duhovno stavljaju veći naglasak nego na fizičko. Svjesna sam toga. Svjesna sam također da time prečesto sama sebi stvaram nepotrebnu patnju i osjećaj težine života.
Također sam svjesna promjena koje sam doživjela otkad radim na pomirenju svog duhovnog i fizičkog aspekta bića te promjena koje se zbog toga događaju u mom svakodnevnom životu. I znam da nemam odgovore na sva moguća pitanja, no isto tako znam da iza sebe imam neka iskustva, spoznaje i alate uz koje putujem kroz proces uravnoteženja svoje duhovne i fizičke prirode, svega onoga što jesam kao ljudsko biće.
Pa idemo malo uz pomoć generaliziranja shvatiti zašto smatram da je važno tražiti odgovore na pitanje „Idu li duhovnost i fizička realnost zajedno?“ Već sam spomenula kako u Stvarnosti to nije moguće odvojiti te da u većoj ili manjoj mjeri svi živimo u nekoj vrsti iluzije, deformirane i okrnjene percepcije Stvarnosti.
Poanta je doći u neutralnu točku postojanja (ili barem što bliže toj točki). To je točka u kojoj je fizičko i duhovno ujedinjeno, u kojoj jednako vrednujemo svoj duhovni aspekt i svoj fizički aspekt, u kojoj smo u fizičkom sposobni vidjeti duhovno i u duhovno unijeti fizičko. Tu neutralnu točku ćemo na brojevnom pravcu označiti s brojem 0.
Budući da živimo u svijetu dualnosti, svi koji nisu u nuli, naginju „pozitivnom“ dijelu brojevnog pravca ili „negativnom“ dijelu brojevnog pravca. Neki su na +1, neki su na -1, neki su na +10, neki su na – 10. I isto je „dobro“, odnosno „loše“ biti na +1, kao i na -1 ili na + 10, kao i na -10. Recimo da je „plus“ dio brojevnog pravca dio u kojem se nalaze ljudi koji smatraju da je važniji fizički i materijalni aspekt života u odnosu na duhovni aspekt. I recimo da je „minus“ dio brojevnog pravca na kojem se nalaze ljudi koji smatraju da je važniji duhovni aspekt života u odnosu na fizički i materijalni aspekt.
Oni u „plus“ dijelu će puno pažnje posvećivati zaradi, fizičkom tijelu, materijalnim blagodatima i sl., dok će na duhovnost odmahivati rukom i govoriti kako za to nemaju vremena i/ili kako od toga nemaju koristi za svoj svakodnevni život. Oni koji su bliže nuli, ipak će tu i tamo raditi nešto što ima veze s duhovnošću, ali uglavnom će biti posvećeni fizičkom i materijalnom aspektu života.
Neki od njih će raditi prekovremeno samo zato da zarade dovoljno, a često koliko god da zarade nije dovoljno i trebaju još. Neki će raditi manje i zarađivati mnogo, a novce će trošiti na markiranu odjeću i obuću, na skupe automobile, na putovanja, na nakit, šminku, kozmetičare, saune, umjetne nokte i trepavice, mobitele… I što god da si priušte, uvijek dođe nešto novo, ljepše, bolje, kvalitetnije, pa moraju imati i to. Neki od njih neće zarađivati dovoljno za sve što žele, pa će posuđivati novce, uzimati kredite i živjeti iznad svojih financijskih mogućnosti ili se samosažalijevati i zbog toga patiti. Neki će uvijek imati neku ušteđevinu, ali će ipak govoriti kako nemaju. Neki će jako puno vremena i novaca trošiti na fizički izgled, svaki dan biti u teretani, jako paziti na prehranu itd. No, ništa od tih aktivnosti i ponašanja nije ni loše ni dobro samo po sebi, no važno je pitati se zbog čega nešto radimo i zbog čega nam je to važno. Želimo li se nekome dokazati, pokazati da vrijedimo više nego što unutar sebe osjetimo da vrijedimo?
S druge strane, takvi ljudi često na neki način ismijavaju „duhovnjake“, govore da je život više od toga da se meditira na vrhu brda, da nečim moraju plaćati troškove života, da se nikakav Bog neće pobrinuti da su računi plaćeni, koliko god to željeli i vjerovali. Neki će duhovnost poistovjećivati s religijom te će duhovan dio sebe nastojati nahraniti odlascima na misu jednom tjedno, možda molitvama prije spavanja, no tijekom dana bit će zaokupljeni samo fizičkim aspektom života.
Ponavljam… U ovom tekstu generaliziram i pojednostavljujem mnoge stvari zbog ograničenosti riječi i poante koju želim prenijeti. Oni koji su u „minus“ dijelu puno pažnje posvećivat će meditacijama, vizualizacijama, odlazit će na šamanska ili slična okupljanja i rituale, a kroz fizički dio života prolazit će kao u magli. Neki nikako neće uspijevati ostvariti bliske međuljudske odnose, neki nikako neće moći ostvariti neku financijsku samostalnost i postojanost, neki će zanemarivati potrebe svog tijela da se kreće, da pije dovoljno tekućine i jede zdravo, jer jedino što je važno je što više vremena provoditi u „visokim vibracijama“ – u sferama gdje postoji samo svjetlost, svjetlosna bića, duhovni vodiči…
Također neki duhovnost poistovjećuju s religijom, pa će svaki dan odlaziti na misu, moliti krunice, za svaku fizičku realnost prebaciti odgovornost na Boga (nisam bila dovoljno dobra i čista i sada me Bog kažnjava/Bog me nagrađuje za moju dobrotu). I opet, ništa od tih aktivnosti i ponašanja nije samo po sebi „loše“ niti „dobro“ i važno je pitati se zbog čega nešto radimo, zbog čega nam je nešto važno? Da li možda sami sebi i drugima pokušavamo dokazati kako smo dobri, pošteni i prosvjetljeni, kako bismo skrenuli pogled od duboke boli, osjećaja nemoći i nevrijednosti?
S druge strane, takvi ljudi često na neki način „žale“ one koji su posvećeni samo fizičkom, sebe doživljavaju prosvjetljenima te često budu nasilni sa svojim stavovima. Za probleme s kojima se susreću u fizičkoj realnosti često nađu neko „prosvjetljeno“ opravdanje pa kažu nešto slično: „Ja sam svjetlost, duša u tijelu i nisam došla na svijet kako bih bila pohlepna, iskorištavala Zemljine darove i druge ljude. Došla sam biti ljubav.“
Ima zaista svakakvih kombinacija i svaka kombinacija u kojoj potiskujemo bilo svoju duhovnu prirodu bilo svoju fizičku prirodu dovodi do posljedica u našim životima zbog kojih na neki način patimo (onečišćenje okoliša, nepravda, bolesti, konflikti, ratovi, siromaštvo s jedne strane i bogatstvo s druge strane, ljude koji su moćni i ljude koji su nemoćni…).
U svemu što radimo fizički možemo vidjeti duhovno te u sve što radimo za duhovni aspekt života možemo (ako ne i trebamo) osjetiti i razumjeti fizički dio sebe. Je li to nešto što je komplicirano? Ne. Je li to nešto što zahtjeva učenje i vježbanje? Da. Je li to nešto što zahtjeva izlazak iz svojih poznatih i „sigurnih“ zona? Da. Je li to uopće moguće postići? To već je tako, samo smo zaboravili na to.
Želite li saznati nešto više o temi, prijavite se za sudjelovanje na predavanju koje će se održati 04.03. u 18 h na Črnomercu na mail putpjesmesrca@gmail.com, broj mobitela 098 956 8479 ili u privatne poruke na FB stranici Put Pjesme Srca.
