Iako je blizu zemlji, krevet kao predmet izgleda mi kao da je tresnuo. Pao s neba. Nešto kao leteći pladanj za tijela, leteći tanjur za posluženo ljudsko meso. Čini mi se, ali nije istina, kao da je milijardu kreveta od postanka svijeta popadalo po svijetu, i po tlu vremena napravilo jako male, oku nevidljive kratere. Tolika se brojka čini realnom zbog naših krevetuljenja, zbog ležećeg razmnožavanja naših želja, jer krevet, osobito nepospremljen, predstavlja ljudske krajnosti u svijetu želja – ljubav, tupost i smrt. Popadali po gornjem zemljinom sloju, po tlu s nama u njima, mini-gostima na ovom svijetu, kreveti su pali i nakon nekog vremena, energijom dijela svemira koji se zove Smeće, razbili se ili izgorjeli u nepostojanje, u vertikalno ništavilo gdje odlaze mrtvi kreveti. Jeste li primijetili njihovu ravnodušnost prema ljudskim lučenjima, suzama, krvi, sjemenu, sudbinama. To se može protumačiti ili kao osobita poniznost ili osobita oholost. Isto je krevetu ležao na njemu Isus ili Juda. A opet, ni jedan ni drugi nisu doživjeli da umru u krevetu. Jer oba su vertikale, jedan dobra, drugi straha.
