Boris Vrga po struci doktor medicine (spec.pulmolog) strastveni je zaljubljenik u svoj zavičajni pokupski kraj, u Petrinju u kojoj živi (i kojemu je, usput rečeno potres srušio kuću do temelja), proveo je godine, dane i sate po arhivama skupljajući znanje i informacije, da bi taj pregalački rad okrunio ovom monografijom: Kulturna Petrinja.
U četrnaest poglavlja na 261 stranici s brojnim ilustracijama dočarao nam je Petrinju, kao nekad značajan trgovački grad na plovnoj Kupi; Petrinju u putopisima brojnih autora, počem od turskog putopisca Evlije Čelebija koji je polovinom 17. stoljeća pisao „kako je Hasan-paša uredio Petrinju kao zrno bisera, snadbio ratnim potrebama itd.“ nakon što je bila spaljena 1592. „No slijedom toga u njegovom Putopisu nema ni jedne riječi o fizičkom izgledu i urbanom funkcioniranju Petrinje, kada je, sudeći po grafičkim prikazima vedutista Petrinja funkcionirala kao peterokutna kršćanska tvrđava u kojoj već postoji kršćanska crkva i civilne zgrade,“ konstatira Vrga. No Dragutin Hirc u Putopisima iz 1878. ovako opisuje Petrinju:“ Petrinja leži u plodnoj i prekrasnoj dolini rijeke Kupe, a protiče ju jak potok Petrinjšćica. U sredini grada leži lijep četverouglasti trg, kojeg obrubljuje drvored miloduhih lipa, koje zasadiše Francuzi (1809.-1813.) S trijuh strana teku prostrane ceste, kojih se dotiču najljepše kuće u Petrinji. Ovdje ili u blizini su pojedini uredi kao kotarski sud, šumarski i građevni i porezni ured i vjećnica. Na istom su trgu svakog tjedna utorkom sajmovi, a osim toga još četiri velika sajma na godinu. Sa zapadne strane bjelasa se katolička crkva sv. Lovfnca, sagrađena (1780.-81.). Velika carica Marija Terezija namirila je trošak za gradnju te crkve i uresila glavni žrtvenik slikom sv. Lovrenca.“ Djelujući u Petrinji književnik Slavko Kolar napisao je tu svoja ponajbolja djela, a Petrinju je opisao humorističko-satiričkim govorom maskirajući joj ime u Pajkovac. Na Petrinju se osvrnuo i Matko Peić, ali i uvaženi književnik Miroslav Krleža, koji je dolazio u Petrinju 1960-ih kada je ona slovila kao gurmanski centar.
U monografiji su reprodukcije slikara Vilima Muhe koji je slikao petrinjske motive od 1915.- 1929., slikao ju je i Branko Šenoa, Maksimilijan Vanka, Zlatko Šulentić, Đuro Tiljak, itd. Čuvena slika Zlatka Šulentića „Čovjek s crvenom bradom“ iz 1916. odnosi se na kolegu slikara Stanoja Jovanovića, o kojem Vrga donosi poseban prilog, otkrivajući nam ovog zaboravljenog slikara.
Kako se u zagrebačkoj Galeriji Forum upravo održala izložba koja spominje i Zenitiste, ova monografija upravo pokazuje Petrinju kao mjesto gdje su se održavale Zenitističke večeri i gdje se isticao mornarički kadet Marijan Mikac, veliki idealista utopističkih ideja o univerzalnim ljudskim vrijednostima.
Uz petrinjske plakate i informacije o kolekcionarima i donatorima te muzeju, i slično, monografija završava jednom tužnom konstatacijom o zidnoj fresci, uličnom muralu sv. Florijana, slikara Ivana Tucića, koju nije uništio potres već nebriga i ignoriranje nadležnih o njenoj restauraciji, koja nije bila skupa, ali je bila još moguća i urgentna. Ova je freska bila važna i u zavjetnim procesijama sv. Florijana, zaštitnika svih vatrogasaca, koja se u Petrinji održavala tradicionalno 4. svibnja od ustroja Vatrogasnog društva 1880. do Drugog svjetskog rata, piše Vrga.
Ima još mnogo toga što se može pročitati i vidjeti u monografiji, a spomenut će čuvenu fontanu Ferde Ćusa u gradskom parku iz 1910, postavljanje spomenika godine 1936. Stjepanu Radiću, kiparice Mile Vod iz 1929., kojoj su nazočili vjerojatno svi žitelji Petrinje i šire, skulpturu Lovre Findrika „Čovjek i bik“ iz 1971. koju ne bi smjele zaobići antologije skulptura u javnim prostorima tipičnih oblika za šezdesete godine 20. stoljeća i napokon „Slova“ (1989.) Ratka Petrića, koje nije srušio potres, a koja na izvrstan način simboliziraju upravo Petrinju kao grad kulture.
