Postoji mnogo stvari koje čovjek tijekom života poželi napraviti. Neke se ostvarie, neke ne. Neke s vremenom postanu manje važne, a neke, unatoč godinama koje prolaze, ostanu negdje duboko u čovjeku i ne daju mu mira.
Meni je ostala još jedna takva želja.
Volio bih doživjeti da se snimi film o mom prijatelju Ademu Demaçiju.
Ne dokumentarni film u kojem će se samo nabrajati godine, događaji i političke okolnosti. Volio bih pravi biografski film. Film o čovjeku, njegovu životu, njegovim uvjerenjima, njegovoj patnji, njegovoj upornosti i njegovoj nevjerojatnoj snazi da izdrži ono što bi malo koji čovjek mogao izdržati.
Adema Demaçija upoznao sam davnih godina zahvaljujući našem zajedničkom prijatelju, nažalost također pokojnom, Marku Veselici. I Marko je, kao što je poznato, veliki dio svojega života proveo iza rešetaka jugoslavenskih zatvora. Dvanaest godina.
Adem je proveo još mnogo više – ukupno 28 godina u zatvoru. Europski parlament danas ga opisuje kao dugogodišnjeg političkog zatvorenika koji je bio zatvaran zbog zalaganja za prava Albanaca na Kosovu i kritiziranja komunizma pod Titom.
Dvadeset i osam godina.
To je gotovo cijeli jedan život.
A ipak, kada čovjek razgovara s Ademom, nije imao osjećaj da razgovara s čovjekom kojega je zatvor uspio slomiti. Naprotiv. Pred tobom je stajao čovjek koji je iz zatvora izašao s još snažnijim osjećajem vlastitog dostojanstva.
Zato mislim da njegov život zaslužuje film.
Ne samo zbog Albanaca. Ne samo zbog Kosova. Ne samo zbog politike i povijesti bivše Jugoslavije.
Nego zbog čovjeka.
Adem Demaçi bio je pisac, politički zatvorenik i jedan od najpoznatijih simbola albanske borbe za prava i slobodu na Kosovu. Europski parlament mu je 1991. dodijelio Nagradu Saharov za slobodu mišljenja, jedno od svojih najvažnijih priznanja za ljudska prava.
A njegova međunarodna priznanja nisu završila na tome.
Godine 1994. bio je nominiran za Nobelovu nagradu za mir. Iste godine Nobelovu nagradu za mir dobili su Yasser Arafat, Yitzhak Rabin i Shimon Peres, za svoje napore u stvaranju mira na Bliskom istoku.
Ali meni osobno nijedna nagrada nije ono najvažnije.
Najvažnije je to što sam imao priliku poznavati čovjeka čiji je život bio toliko dramatičan da bi ga bilo teško izmisliti i za potrebe najboljeg filmskog scenarija.
Zato već dugo u sebi nosim jednu ideju.
Što kada bi svaki Albanac na svijetu dao samo jedan euro?
Jedan jedini euro.
Ne tražim milijune od bogatih. Ne tražim da netko pojedinačno financira cijeli projekt. Ne tražim da teret padne na nekoliko ljudi.
Zamišljam nešto sasvim drugo.
Da Albanci diljem svijeta, gdje god živjeli – na Kosovu, u Albaniji, Sjevernoj Makedoniji, Crnoj Gori, Hrvatskoj, Europi, Americi, Australiji i bilo gdje drugdje – uplate po jedan euro na poseban račun.
Jedan euro.
Ako bi se takva ideja ostvarila, vjerujem da bi se mogao prikupiti ozbiljan novac za stvaranje velikog biografskog filma o Ademu Demaçiju.
I tada taj film ne bi bio samo film jednog producenta, jedne televizije ili jedne države.
Bio bi to film koji su pomogli napraviti obični ljudi.
Ljudi koji možda nikada nisu upoznali Adema, ali znaju što je značilo njegovo ime.
Ljudi koji bi s jednim eurom rekli: Nismo zaboravili.
Jer narodi ne čuvaju svoje velikane samo spomenicima. Čuvaju ih i pričama koje prenose budućim generacijama.
A Ademova priča mora biti ispričana.
Ja bih volio da taj film jednoga dana pogledaju mladi Albanci koji danas možda ne mogu ni zamisliti što znači provesti 28 godina iza zatvorskih zidova zbog svojih političkih uvjerenja.
Volio bih da ga gledaju i ljudi koji nisu Albanci, kako bi upoznali čovjeka koji je obilježio jedno teško povijesno razdoblje.
I volio bih da negdje u odjavnoj špici toga filma stoji jednostavna poruka:
Ovaj film omogućili su ljudi koji su vjerovali da jedan euro može sačuvati jednu veliku životnu priču.
Možda je to naivna ideja.
Možda će netko reći da je nemoguće okupiti Albance iz cijeloga svijeta oko takvog projekta.
Ali čovjek mora imati pravo na svoje posljednje velike želje.
Moja je upravo ova.
Da se snimi film o Ademu Demaçiju.
Čovjeku kojega sam upoznao zahvaljujući Marku Veselici.
Čovjeku koji je proveo 28 godina u zatvorima.
Čovjeku kojemu je Europski parlament dodijelio Nagradu Saharov za slobodu mišljenja.
Čovjeku koji je bio nominiran za Nobelovu nagradu za mir.
I, prije svega, čovjeku kojega sam imao čast zvati prijateljem.
Ako bi svaki Albanac na svijetu dao samo jedan euro, možda bi ta moja posljednja neispunjena životna želja jednoga dana mogla postati stvarnost.
Jedan euro za film o Ademu Demaçiju.
Meni se čini da to nije previše tražiti za čovjeka koji je za svoje ideale dao gotovo cijeli svoj život.
