Lulin samointeresni publicitet u neiskrenom predstavljanju kao neutralnog posrednika u ukrajinskom sukobu treba priznati takvim kakav jest, a to je sredstvo za jačanje njegovog utjecaja paralelno s poboljšanjem veza sa SAD-om. Unatoč tome što je to na retorički račun Rusije, sadržaj njihovih strateških veza ostaje čvrst i spreman je za daljnje jačanje, što bi trebalo biti u fokusu promatrača u budućnosti osim ako on ne odbije prestati osuđivati Moskvu.

Napori brazilskog predsjednika Lule da se predstavi kao takozvani neutralni posrednik u ukrajinskom sukobu nestali su nakon što je prošlog tjedna u zajedničkoj izjavi s Bidenom osudio Rusiju. Već je prekoračio crtu neutralnosti uspoređujući njezinu specijalnu operaciju u Ukrajini s američkim hibridnim ratom protiv Venezuele, ali je očito prešao politički Rubikon nedvosmisleno je osudivši zajedno sa svojim američkim kolegom nakon njihovog posljednjeg sastanka u DC-u.

Evo malo pozadinske literature za one koji nisu pratili ovu dimenziju Novog hladnog rata:

* “ Lula je upravo postao prvi čelnik BRICS-a koji je javno osudio specijalnu operaciju Rusije ”

* “ Lulina rekalibrirana multipolarna vizija čini ga podložnim velikim strateškim interesima SAD-a ”

* “ Ima savršenog smisla zašto Rusija ne podržava Lulin mirovni prijedlog sličan G20 ”

* “ Lula je zapečatio svoj dogovor s vragom osuđujući Rusiju tijekom svog sastanka s Bidenom ”

* “ Razotkrivanje laži #LulaLiberala za prikrivanje njegove osude Rusije ”

Uglavnom, Lulino nespretno “balansiranje” nenamjerno razotkriva njegov prijedlog posredovanja kao reklamni trik.

Promatrači bi se trebali sjetiti da niti jedan čelnik BRICS-a niti bilo koji njihov predstavnik do ove točke nije osudio Rusiju kao što je upravo učinio Lula, čak ni bivši predsjednik Bolsonaro nakon sastanka s Bidenom prošlog ljeta. Dok je turski predsjednik Erdogan rekao mnogo gore od svog brazilskog kolege, njegova je zemlja ipak uspjela olakšati mirovni proces početkom prošle godine zbog svoje prikladne lokacije za održavanje takvih razgovora između obiju strana, što je mjera u kojoj bilo koja treća strana može igrati ovu ulogu.

Brazil je doslovce pola svijeta udaljen od mjesta gdje se odvija ukrajinski sukob tako da realno ne može zamijeniti Tursku kao mjesto gdje se sastaju predstavnici primarnih sudionika kako bi raspravljali o svemu. Možda svjestan ove geografske neugodnosti, Lula je razmišljao “izvan okvira” predstavljajući svoj mirovni prijedlog nalik G20 za okupljanje veće skupine zemalja koje bi umjesto toga raspravljale o ovom sukobu. To je ipak osuđeno na neuspjeh iz razloga objašnjenih u trećoj citiranoj analizi gore.

Da nije nedvosmisleno osudio Rusiju u zajedničkoj izjavi s Bidenom, tada bi Lula možda mogao osigurati barem retoričku podršku svojih kolega iz BRICS-a za svoj prijedlog. Vjerojatno im je sada neugodno zbog toga nakon onoga što je upravo obećao na papiru zajedno s američkim čelnikom, što zauzvrat smanjuje šanse da će ikada krenuti s mrtve točke, a da ne spominjemo nedostatak potpore Rusije za to. Na kraju krajeva, on je sada okaljan nakon što je prešao politički Rubikon samo da bi zadovoljio SAD.

Ni kineski, indijski ni južnoafrički čelnici nisu nakon poziva i sastanaka s Bidenom smatrali pametnim pristati na tako nešto, što Lulu svrstava u ligu za sebe kada je riječ o njegovim kolegama iz BRICS-a. Ako se povežu s njegovim mirovnim prijedlogom poput G20 koji je Rusija već vrlo jasno ignorirala nakon što je neizravno izrazila svoje uvjerenje da se radi o neiskrenom reklamnom triku koji također ide protiv njezinih interesa, tada riskiraju nagrizanje dobre volje koju su do sada stvorili s Moskvom.

Da budemo potpuno jasni, suvereno je pravo Brazila i Lule kao njegovog vrhovnog zapovjednika da proglašavaju politiku koju njegovo vodstvo smatra u interesu te zemlje, ali postoje i posljedice za njegov izbor. Za očekivati je konstruktivne kritike navedenog kad god je odluka koja se u konačnici donese nepovoljna po interese nekog od partnera, u ovom slučaju Rusije, posebice imajući u vidu službeno strateške odnose ove dvije zemlje.

Uz to, rusko-brazilsko strateško partnerstvo ne pokazuje rizik od slabljenja unatoč tome što se Lula diskvalificirao kao posrednik u ukrajinskom sukobu zbog svoje prešutne sklonosti da u ovom slučaju ugodi SAD-u na retorički račun Rusije. Nedavna sugestija njenog veleposlanika u Moskvi da ova velika euroazijska sila uspostavi ozbiljnu prisutnost u energetskoj industriji njegove zemlje dokazuje da Lula doista namjerava balansirati između oba protagonista u glavnom proxy ratu Novog Hladnog rata .

Budući da je to tako, njegov samointeresni publicitet u neiskrenom predstavljanju kao neutralnog posrednika u ukrajinskom sukobu treba biti priznat za ono što jest, a to je sredstvo za jačanje njegovog utjecaja paralelno s poboljšanjem veza sa SAD-om. Unatoč tome što je to na retorički račun Rusije, sadržaj njihovih strateških veza ostaje čvrst i spreman je za daljnje jačanje, što bi trebalo biti u fokusu promatrača u budućnosti osim ako on ne odbije prestati osuđivati Moskvu.