Stojim jučer na vrhu tornja, na ovom božanstvenom mjestu.
Nešto me je ponovno pozvalo gore iako sam prije samo dva tjedna bila baš tu i uspinjala se istim spiralnim stepenicama.
Osjećam kao da su svi moji Životi u tom trenutku sada i ovdje.
Potpuna, gotovo nadrealna sveprisutnost.
Mir. Lakoća. Ljubav. Sve.
Odjednom Duši koja je bila sa mnom ispadne nekom kozmičkom igrom novčanica. I to nakon što je tema razgovora samo nekoliko minuta ranije za ručkom bio protok.
Puštanje.
Nevezanost za bilo što, posebice za materijalno, odnosno novac.
Razgovor se vrtio oko toga kako se um uvijek drži za ideju i zanemaruje unutarnji osjećaj pa stvaranje povezuje s otporom ili gomilanjem.
Kako na neki način preskače stvarnu ljepotu Života jer ima osjećaj da mu je uvijek potrebno više i nema povjerenja da sve dolazi tek onda kad pustiš.
U protivnom, čak i kad se do nečeg dođe, um se previše poistovjeti s tim i tako troši svetu energiju. A tu nikad nema istinske radosti niti energija može slobodno protjecati.
Novčanica se potom kroz vjetar koji puše na vrhu zavrti na tlo zvonika “pod oblacima” i jedan mlađi čovjek nedaleko nas učini sve kako bi je zadržao. No ne uspije. Pokazuje nam da je zastala na vanjskom rubu zvonika i govori meni da pokušam zavući svoju ruku kroz ogradu jer je njegova prevelika da prođe kroz taj otvor. Osjećam da nema smisla jer vjetar prejako puše i svaki će tren otpuhati novčanicu s ruba. I tako bude.
Nas troje stojimo u nekom čudu na vrhu tornja s pogledom na cijeli grad, more, okolne otoke, planine i glavnu ulicu divnog grada pred nama. Vjetar se kao u nekom snu igra novčanicom i ona polako, nježno, gotovo nestvarno pleše nad svime što vidimo.
Odozgo pratimo taj ples i duše nam se nestvarno raduju. Taj čovjek što se nenadano našao u prizoru je sad u potpunosti dio tog iskustva i upija razdraganost, radost, prepuštanje i lakoću. Novčanica u tom plesu nekoliko puta promijeni smjer i odluči lepršati točno iznad glavne ulice po kojoj prolazi mnogo ljudi.
Srca nam gledaju kamo će pasti i što će se potom dogoditi.
Cijelo vrijeme imamo osjećaj da se nalazimo u nekom snu. U filmu s izuzetno snažnom porukom.
Čudesno je.
Nema ni trunke otpora ni žaljenja.
Samo čista radost. I to nimalo nije povezano s mišlju da se ima mnogo i da ovo što je odletjelo ništa ne znači. Baš naprotiv. Poruka je sasvim druge prirode i energije. Velika potvrda mnogih unutarnjih istina.
Čini se da je od trenutka polijetanja novčanice s vrha tornja do njenog spuštanja nad Kalelargu, kako se zove glavna ulica, prošlo mnogo vremena. Kao da cijelu vječnost stojimo otvorenih srca na vrhu tornja i čekamo ishod priče. Istodobno, kao da je sve samo tren.
Novčanica leprša i pleše pa u svom plesu odabire jednog starog čovjeka. Jasno vidimo odozgo kako je primjećuje pred očima i osjećamo njegovu nevjericu jer mu doslovno – PADA S NEBA.
Elegantno, dostojanstveno, kao da je spušta božanska ruka.
Stari se čovjek sagiba, uzima je u čudu pa čas gleda u nebo, a čas oko sebe. Mi se smijemo od silne, dječje, iskričave radosti.
Promatramo kako, spremivši novac u džep, polako odlazi i pitamo se koje mu sad misli prolaze glavom. Što će ispričati nekom svom kad stigne kući?
Novčanica koja je odletjela ne može naplatiti iskustvo niti sve spoznaje koje iz njega proizlaze. Koje su ponovno Život potvrdile.
Nemam riječi na Život. Na sve što je otvorio posljednjih dana.
Samo zahvaljujem. Samo srcem promatram.
Hvala, Živote!
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
