Zna li itko u kojem smo to trenutku kao društvo postali ravnodušni jedni prema drugima i prestali se brinuti jedni za druge, prestali suosjećati jedni s drugima? Zna li itko u kojem je trenutku čovjek odlučio da mu je novac bolji prijatelj od drugog čovjeka i od želje za otkrivanjem smisla našeg zajedničkog postojanja? Novac, ta neživa bezdušna tvar, od kada su ga Feničani izmislili kvari našu duhovnost, zatire naše osjećaje, pretvarajući nas u blagajnike i blagajnice novog doba.
Posegnimo u kolektivno sjećanje čovječanstva: rad i slobodno vrijeme nekad su bili jedna te ista kategorija. Nisu se odvajali jedno od drugog i čovjek je uz pjesmu i veselje uživao u ubiranju plodova za svoju obitelj. A onda smo počeli odvajati rad od slobodnog vremena i postali osjetljivi na sate provedene u radu i zarađivanju te cijeniti sate slobode u kojima sami odlučujemo o aktivnostima kojima ćemo se baviti u svrhu zdravlja, opuštanja i zabave.
Rad je prestao biti aktivnost opuštanja, postao je aktivnost sa svrhom zarade novca kojim ćemo kupiti svoje slobodno vrijeme sa svim sadržajima koji su nam na raspolaganju. Riječ je o kupnji vremena. Sati ropstva i sati slobode izmjenjuju se iz dana u dan, dok već stoljećima klasa besposlenih vlastodržaca i vlasnika tog našeg vremena s oblaka promatra vremenske mijene ostatka svijeta, jer za tu je klasu vrijeme uvijek isto – besposleno i slobodno.
Zarađivati na tuđem radu ideja je koja je zauvijek spasila neradnike od rada i zauvijek one marljivije prikovala uz strojeve. Jer, marljiv čovjek ne želi živjeti od nerada, on nerad ne razumije, a neradnik ne razumije radnike i sve one koji svojom marljivošću žele zaslužiti svoje mjesto pod suncem, ali svjestan je da zahvaljujući njihovoj marljivosti on može zaraditi lagodan život. To mu je dovoljno. A, prava je istina da ništa nije obveza i da danas više nije sramota ni rad, ni nerad.
Svatko živi na svoj način, a rad je stvar odabira svakog pojedinca. Ono što je pozitivno u svemu tome je to da čovjek – ukoliko to želi – može sam sebe zaposliti i vratiti se na taj način u ona vremena kada je čovjek radio ono što je volio i u čemu je uživao i kada su rad i slobodno vrijeme bili jedno te isto.
Stručnjaci koji proučavaju fenomen rada govore o radu u kamenom dobu više kao o obredu nego kao o uobičajenoj svakodnevnoj aktivnosti, jer radom tek s današnjeg gledišta možemo smatrati tadašnji odlazak u lov dva do tri dana u tjednu radi prehranjivanja zajednice. Budući da se radilo o kolektivnom obredu koji je uključivao ritualne aktivnosti prije i poslije lova svih članova zajednice, oni su na to gledali kao na igru i zabavu, a ne kao na rad. Prije odlaska u lov ljudi su se unaprijed veselili tim danima koje će provesti u lovu te su se za njih pripremali ritualno se zabavljajući, dok su nakon lova, sretni zbog uspješno obavljena posla, s još većim ushitom ritualno slavili svoju lovinu.
Čini se da su vremenske prilike i izmjene godišnjih doba u kasnijim razdobljima uvjetovale promjene u pogledu na rad, jer bilo je potrebno puno više truda kako bi čovjek došao do plodova svoga rada. Čovjek je počeo tu kolektivnu zabavu percipirati kao rad u brončanom dobu – pri obrađivanju zemlje i baveći se poljodjelstvom. S pojavom hidrauličkih društava i agrarnog despotizma te civilizacija koje su temeljene na poljodjelstvu i navodnjavanju, kao što su drevna Mezopotamija, Egipat, Kina te civilizacije u dolini Inda, rođena je i društvena klasa besposlenih nadzornika i organizatora radnih aktivnosti ostalih članova zajednice.
S jasnijom podjelom rada došlo je do pojave hijerarhije u radnom procesu koja je značila da će niže rangirani radnici raditi više od visoko rangiranih pojedinaca koji će samo kontrolirati njihov rad.
Kako rad više nije u svim svojim segmentima radnicima pružao užitak, vlastodršci su se dosjetili radne etike i počeli je propagirati u svim prigodama. Danas zahvaljujući toj istoj radnoj etici postajemo robovi i našeg slobodnog vremena ograničavajući ga i organizirajući kao što organiziramo i rad. Postoje određene propozicije suvremenog uspješnog čovjeka koje uključuju bavljenje određenim aktivnostima, odlaženje na određena mjesta, odijevanje na točno određen način i tome slično. Svaki suvremen čovjek ima isplaniran cijeli svoj tjedan. Prošla su vremena spontanog uživanja u životu.
Suvremeni rituali odlasci su na posao – u bezlične globalne urede, suvremene tvornice novca otvorenog tipa u kojima svi uglavnom sjede za računalima, kako bi nakon radnog vremena otišli u teretanu i gimnastičke dvorane te na sportske terene u točno određenim terminima i intervalima te se tamo bavili organiziranim tjelesnim aktivnostima, prisjećajući se svojim pokretima onih davnih vremena koja žive u svima nama kao ljudima, vremena u kojima smo zahvaljujući tim istim pokretima preživljavali, prikupljali hranu, obrađivali polja i odlazili u lov, a ujedno time automatski održavali svoju tjelesnu kondiciju i brinuli se o svome cjelokupnom zdravlju.
Čovjek je doista mogao drukčije organizirati svoj život i izbjeći ropstvo strojeva, industrijalizacije, tehnološkog napretka, internetizacije, digitalizacije, globalizacije ekonomije koja se pokazala nefunkcionalnom. Čovjek je mogao drugačije organizirati svoj život. Mogao je, ali nije. Ostali smo dosljedni filmu „Moderna vremena“ (1936.), odličnoj satiri na temu nepravedno organiziranog radnog procesa legendarnog Charlieja Chaplina. Koliko svatko od nas uživa u tim modernim vremenima, prosudite sami.
Zapratite nas i na našem Telegram kanalu: https://t.me/epohaportal
