Kad imamo čistu informaciju stvaramo svoju sliku o nečemu. Sve drugo je propaganda, a propaganda je manipulacija, nečija slika koju izmanipulirani ljudi prihvate kao svoju. Istina je slična glavici luka, obavijena mnogim slojevima koje kada krenemo guliti prolijemo dosta suza.

Neko odustane, nekome je od životnog značaja i nema veze koliko košta istina, a neko se zadovolji glavicom luka kakvu mu serviraju već oblikovanu, narezanu… nema ni truda, ni puno suza. Cenzurom se upravo to postiže. Istina koja stiže samo s jedne strane, vidi se samo jedno njeno lice, priča se samo o jednoj strani medalje koja se želi prikazati.

Postavlja se pitanje – možemo li biti slobodni u vremenu cenzure? Možemo samo donekle. Sloboda polazi iz svakog pojedinca koji je bez predrasuda, slobodan od globalne svijesti, slobodan od manipulatora. Istina uvijek procuri od nekog, od nekud. Možda na samom kraju nečega ili možda dugo vremena poslije kraja.

Kontrola komunikacije, informacije je prljava igra vodećih “elita” kojom se krije dio one istine koja ne bi odgovarala većini, koja bi otkrivala svoje greške i loše poteze. Moć… Teško je prihvatiti da takvi ljudi imaju moć nad cijelom svijetom, a sve pokazuje da imaju. Pa opet postoje novinari, postoje ljudi koji s lica mjesta gledaju istini u oči i nađu način, bore se da je prenesu dalje.

Postoje i oni koji žive u toj drugoj istini samo što se njihov glas sporo i teško probija kroz buku koju stvaraju moćnici. Kada se radi o ratu svi bi trebali znati da istina nikada nije na jednoj strani. Kada to znaju, sve pročišćene informacije se uzimaju s rezervom.

Normalnim ljudima je bitno da do rata ne dođe i uporno se pitaju – zar je moguće da je ipak do njega došlo, zar je moguće da su mrtva tijela nekome samo brojevi, da je neka zemlja, neka ruda, neki novac, prestiž, ego, toliko iznad života ljudi. Jedina istina je u srcu svakog od nas. Ako ono ne plače zbog svega što se događa, sigurno da je i ono pod cenzurom i trebamo se zapitati – što je s nama…