Mudrost je znanje potrebno za dobar život. Ona je rezultat objektivnog razumijevanja životnog iskustva. Mudrost nas uči gdje su prave vrijednosti u životu. Mudar čovjek respektira prirodu i zakonitosti koje postoje u njoj. On ima produktivnu orijentaciju, konstantno unapređuje sebe i svoju okolinu i zato dobro živi. Mudar čovjek se u kontaktu s prirodom uvijek odnosi odgovorno. Na primjer, čovjek koji ne zna plivati ne skače u duboku vodu jer mu objektivnost govori da će se udaviti ako to učini. To je mudrost, iako mi uglavnom mudrošću zovemo znanje koje je teže razumjeti. Teže dostupnu mudrost obični ljudi ne mogu vidjeti. Samo mudar čovjek može.

Mi smo ponosni na naš intelektualni razvoj, na proizvodne kapacitete i uspjehe koje postižemo te vjerujemo da upravo o tim uspjesima ovisi naš dobar život. Ta ideja je nametnuta od strane autoriteta i ona nije istinita. Danas ljudi imaju veći životni standard nego kraljevi u srednjem vijeku. Stoga bi ljudi trebali biti zadovoljniji svojim životima nego što su to bili kraljevi u srednjem vijeku. Jesu li? Sumnjam. Kad su zadovoljene osnovne egzistencijalne potrebe ljudi, tada životni standard gotovo da nema veze sa srećom ljudi. 

Pa, u čemu je onda problem? Problem je u tome što nas subjektivnost navodi na pogrešan put. Mi lako precjenjujemo uspjehe koje postižemo i podcjenjujemo objektivnu realnost. Lakše je i u kratkom roku pogodnije prihvatiti subjektivni način razmišljanja. Praktički što god čovjek misli može lako postati istinom u njegovoj subjektivnoj svijesti. Što god čovjek učini može lako opravdati u svojoj subjektivnoj svijesti.

Subjektivna istina može osloboditi ljude straha i donijeti im zadovoljstvo. Pa zašto bi onda netko gubio svoje vrijeme u pronalaženju objektivne istine, kada istinu može formirati kroz svoj subjektivni um? Odgovor leži u činjenici da je subjektivno znanje otuđeno od svoje objektivne stvarnosti. Zbog toga subjektivno znanje lako dolazi u sukob s objektivnom realnošću što često donosi intenzivnije nepogodnosti nego što su bile početne pogodnosti.  

Najčešća subjektivnost koja nas otuđuje od objektivne stvarnosti je potreba stvaranja moći nad ljudima. Moć nad ljudima donosi iluziju prevladavanja nemoći u prirodi ili pokušava kompenzirati čovjekovu nemoć u prirodi. Ona je inicijalno izuzetno pogodna i donosi veliku sreću. To je razlog zašto većina ljudi pokušava ostvariti moć nad drugima. Zato roditelji vladaju nad djecom, nastavnici vladaju nad učenicima, šefovi vladaju nad zaposlenicima, predsjednici država vladaju nad građanima. Bogati ljudi vladaju nad siromašnima.  

Ljudi jako teško vide mudrost kad je u pitanju njihova moć u društvu jer ta moć u sebi nosi iluziju prevladavanja nemoći u prirodi. Ako sreća leži u moći nad ljudima tada bi najbogatiji i najslavniji ljudi svijeta trebali biti najsretniji ljudi. No, jesu li oni doista najsretniji? Što čovjek ima veću moć u društvu, to živi u većim iluzijama i upravo zbog toga i dolazi u sukob s objektivnim zakonima prirode. Tada postaje sve više razočaran, osjeća sve veću bol i postaje sve destruktivniji.

Ako uživate u zarađivanju novca, vi se u stvari borite za vlastitu moć u društvu. Vi težite moći koju ne možete zasititi. Rezultat je stres od kojega vaš organizam stradava. Ili, ako ste zadovoljni svojim izgledom i ulažete veliku energiju da sačuvate ljepotu i mladost, vi se također borite za vlastitu moć u društvu. Kad ugledate prvu boru na licu – to donosi bol. Stres koji iz toga proizlazi, polako, ali sigurno ubija vašu dušu, a onda, naravno, i tijelo. Bogati i slavni ljudi su često najnezadovoljniji ljudi. Oni najviše piju, pokušavajući bezuspješno pronaći mir u svojim mislima. Oni su depresivni jer nisu istinski zadovoljni sa samima sobom niti sa svojim životima. Oni se najviše konfrontiraju s drugim ljudima jer nikako ne mogu pronaći svoj unutarnji mir. Oni se najviše razvode. Oni žive nezdravim životom i prilično su destruktivni. Tako je to kada se čovjek udalji od prirod i kada misli da može imati veću moć od nje. 

Kad se čovjek popne iznad drugih ljudi, daljnji uspon je ograničen i zato teško može donijeti zadovoljstvo. Ali sa velikih visina se lako pada što donosi bol. Čovjek nikada neće izvršiti samoubojstvo ukoliko ne može zadovoljiti svoje primarne prirodne potrebe kao što su glad i žeđ, ali hoće ako izgubi iluziju moći. Zato mudar čovjek nikada neće pokušati ostvariti moć nad drugim ljudima, isto kao što čovjek koji ne zna plivati neće skočiti u duboku vodu.

Mudrost bi nam svakom pojedinačno trebala reći da zaboravimo na svoj ego i da unapređujemo svijet oko sebe. Tako najbolje možemo sačuvati svoje zdravlje i sreću. Ali osobe koje su opterećene sobom više ne mogu uživati u unapređenju svoje okoline. Mudre riječi teško će potaknuti čovjeka koji ima moć u društvu da se odrekne te iste moći jer se to suprotstavlja njegovu karakteru građenom kroz život u otuđenom društvu. Kada bi to učinio, to bi ga boljelo. Intelektualno razumijevanje mudrosti nije dovoljno, potrebno je osjetiti ispravan put. Čovjek postaje mudar živeći ispravan život. Mudrost je posljedica zdravog načina života.  

Mudrost je teško ostvariti jer nailazi na velike prepreke u svakodnevnom životu. Autoriteti grade svoju moć nametanjem subjektivnog znanja. Takvo znanje je često potpuno beskorisno ali uspješno ljudima oduzima slobodu misli i odvlači pažnju ljudi od stvarnih problema. Autoriteti su oduvijek određivali koji način života će ljudi prihvatiti, što će misliti i što će raditi. Vrlo malo od toga je rezultat slobodnog izbora. Čovjek nikada nije bio stvarna osnova niti jednog sistema, kao niti jedne ideologije. Čovjek je uvijek bio samo u službi raznih ideologija i zato ne može biti zadovoljan.

Kad ljudi prihvate otuđeno znanje ono njima postaje vrijednost. Na primjer, bogati ljudi koriste ogromnu propagandnu mašineriju koja nameće novac kao najveću vrijednost. Zato su ljudi opsjednuti novcem. Upravo ta opsjednutost daje moć bogatim ljudima jer oni posjeduju novac. No, novac ne može biti najveća vrijednost. 

Jednom prihvaćene pogrešne vrijednosti u društvu postaju stvarne i teško se mijenjaju. Ali problem je daleko veći. Kada se ljudi naviknu da slijede autoritete, oni gube sposobnost da samostalno donose zaključke i zato imaju umanjenu mogućnost da spoznaju objektivnu suštinu. Oni se otuđuju od svoje prirode, od svojih osjećaja i od logike i to ih sprječava u pronalaženju istine u sebi samima.  

Oduzimanje slobode ljudi počinje kulturnim naslijeđem, a institucionalizira se sistemom obrazovanja. Sustav obrazovanja nameće znanje što je pogrešno čak i ako je to znanje objektivno potrebno. Jedino ispravno obrazovanje je ono koje slijedi interes učenika. Obrazovanje danas ne samo da ne slijedi interes učenika nego nameće veliku količinu potpuno nepotrebnog znanja. Sustav obrazovanja ima zadatak da optereti učenike beskorisnim informacijama koje zatupljuju učenike i čine ih nemoćnim i poslušnim sljedbenicima autoriteta. Sve suprotno od puta prema mudrosti.

Kad čovjek počne raditi, tada mu borba za posao i količina rada postaje prepreka da posveti dovoljno vremena sebi kako bi otkrio što je to mudrost i dobar život. Kada poslije napornog posla čovjek stigne kući, mediji ga dopunski opterećuju otuđenim vrijednostima koje ga sprječavaju da bude sljedbenik svojih potreba. Mediji nas uče svemu dijametralno suprotnom od onoga što je prava mudrost i dobar život.

Danas je kontrola nad ljudima vrlo organizirana. Autoriteti se jako trude spriječiti razvoj ideja koje im mogu oduzeti moć i privilegije. Autoriteti su prepreke koje sprječavaju ljude da traže istinu i postignu mudrost. Čovjek je naučio slijediti autoritete i nalazi smisao svog postajanja u nametnutim pogrešnim vrijednostima. On postaje stroj koji živi, nesposoban da bude mudar. Zato se društvo ne može razvijati. Zato su ljudi nezadovoljni bez obzira što su postigli u životu.  

Čovjek koji želi postati mudar, ne smije dopustiti nametnutom znanju da ga vodi. On mora slijediti svoj put. Da bi čovjek mogao biti mudar, on mora imati vremena za sebe. Vrijeme je da čovjek analizira svijet oko sebe i svoje postupke. Vrijeme je da otkrije gdje su prave vrijednosti, da otkrije što je najbolje za njega samog. On se mora odnositi kritički prema svakom obliku nametnutog znanja. Što više i ranije to počne činiti, to će  biti na ispravnijem putu. To nije lako ostvariti, ali samo tako se može razviti sposobnost za pronalaženje pravih vrijednosti života i za izbjegavanje pogrešnih. Tako se gradi objektivnost. Objektivnost je dovoljan uvjet za razvoj mudrosti.  

Ja sam krenuo upravo tim putem. Od kada znam za sebe slijedio sam svoj put jer mi je on bio vrjedniji od svega što su autoriteti nametali. Na početku to nije bilo ništa značajno. Nisam prihvaćao nametnuto znanje u školi i kao rezultat toga bio sam loš učenik. To nije bilo ugodno jer društvo ne cijeni ljude koji odstupaju od prihvaćenih normi ponašanja. Ali tako sam sačuvao svoje prirodne osjete i logiku koja me je upućivala na ispravan put. Novac mi nije bio velika vrijednost, a moć nad ljudima mi nije bila potrebna, tako da sam u velikoj mjeri izbjegao zamke u koje većina ljudi upada. To mi je olakšalo put prema mudrosti. Otkrio sam da mi kreativan  rad donosi veliko zadovoljstvo i zato sam jako puno radio na sebi, usmjeravajući svoju energiju ka osobnom razvoju i svemu onome što me ispunjava.