Kad god načnem ovu temu, uvijek dobijem poplavu prigovora poput: “Pa, radije bih živio tu gdje živim nego pod autoritarnim režimom poput Irana ili Kine! Nikada vam ne bi bilo dopušteno kritizirati svoje vladare na način na koji to činite da živite na jednom od tih mjesta!”

I uvijek ih želim pitati, što mislite, što vas je nagnalo na taj prigovor? Zašto padaš sav u sebe da braniš svoju zemlju i ljude koji vladaju nad tobom, dok osuđuješ strane zemlje koje tvoja vlada slučajno ne voli? Može li to biti zato što ste tako trenirani da se ponašate od mladosti osjetljive na dojmove, i što vaš prigovor proizlazi iz istog mjesta kao i prigovori članova kulta na kritike njihovog kulta?

Jer to je ono što u konačnici drži strukture moći na okupu u nacijama globalnog Sjevera koje su povezane sa SAD-om: indoktrinacija. Ista stvar se koristila za programiranje vjerskih ekstremista i članova kulta. Jedina je razlika u tome što su sredstva indoktrinacije škola, mainstream mediji i manipulacija algoritmima Silicijske doline, a ne sveto pismo i vjerski vođe.

Bez masovne indoktrinacije u narativu o naciji, vladi i svijetu koji služe moći, strukture moći koje vladaju nad nama odmah bi se srušile. Ljudi bi se prestali dobrovoljno ponašati na načine koji idu u korist tim strukturama moći, prestali bi priznavati svoju vladu kao legitimnu vlast, prestali bi se pretvarati da su izbori stvarni postupci za određivanje postupaka njihove vlade, prestali bi vjerovati da primaju istinite informacije od medija za masovnu indoktrinaciju i počeli bi koristiti moć njihove brojnosti da se organiziraju na način koji koristi mnogima, a ne nekolicini elite.

To je ono što netko brani kada se protivi tome da mu se kaže da ne živi u slobodnom društvu. Sam njihov prigovor proizvod je stvarnosti koju poriču. U stvarnosti nismo istinski slobodniji pod našim vladarima nego što su ljudi pod vladama koje naši vladari mrze. 

Zasigurno ljudi mogu postavljati kritike svojih izabranih dužnosnika na internetu, ali te će kritike odbaciti i zanemariti svi koji su važni, usmjerene su političkim figurama bez stvarne moći i dolaze iz umova koji su duboko indoktrinirani u moć – opsluživanje svjetonazorima. Vaše vladare nije briga jeste li demokrat koji mrzi republikance ili republikanac koji mrzi demokrate, sve dok ste priključeni na jedan od ovlaštenih tunela stvarnosti.

Kao što je rekao Noam Chomsky, “Propaganda je za demokraciju ono što je batina za totalitarnu državu.” U totalitarnoj državi ljudi se fizički zlostavljaju radi konformizma i poslušnosti; u “demokraciji” ljudi su psihički zlostavljani na konformizam i poslušnost. U određenom smislu netko tko živi pod otvorenim totalitarizmom slobodniji je od zapadnjaka koji je indoktriniran najmoćnijim propagandnim strojem ikada osmišljenim, jer barem imaju svoj um. Bar znaju tko su im progonitelji.

Naravno da je ugodnije živjeti u društvu u kojem možete reći što god želite reći i živjeti kako god imate financijskih mogućnosti za život. Bilo bi još ugodnije živjeti u bačvi s mozgom uključenim u virtualni svijet u kojem je svaka vaša želja zadovoljena — ali to ne bi bila sloboda. Bio bi to zatvor prerušen u slobodu.

Nailazim na libertarijanske tipove koji kažu da ne žive u slobodnom društvu jer su prisiljeni plaćati poreze i svojim zaposlenicima plaćati minimalnu plaću i njihovo poslovanje reguliraju savezne agencije itd., ali pravi razlog zašto ne žive u slobodnom društvu je tako jako, jako mnogo sveobuhvatniji od toga. Oni ne žive u slobodnom društvu jer ljudi ne mogu ni misliti slobodno.

Teško je čak i zamisliti koliko bi naši mentalni životi bili slobodniji da nismo stalno stjerani u umjetna ograničenja razmišljanja o svijetu. Za razmišljanje o tome koji su naši pravi problemi. O tome koja su rješenja tih problema moguća. O tome kakav bismo svijet mogli imati kad bismo se stvarno posvetili tome. O golemom, golemom spektru političkog mišljenja koje postoji izvan sićušne autorizirane širine pojasa glavnog Overtonovog prozora.

Zapravo je jadno koliko su umovi stisnuti i zatvoreni u indoktriniranom glavnom svjetonazoru. Jeste li se ikada začudili kako neki od najinteligentnijih ljudi koje poznajete mogu kupiti najočiglednije propagandne članke? To je zato što inteligencija sama po sebi nije dovoljna da nekoga zaštiti od indoktrinacije; za izlazak iz narativne matrice potrebna je mudrost i prilična količina glupe sreće. 

Ali razmislite o tome koliko bi moždane snage bilo oslobođeno da inteligentni umovi ne budu zatvoreni u uske okvire službenih perspektiva. Koliko bi više naša vrsta mogla postići kad bi briljantni umovi imali stvarnu slobodu, a ne samo iluziju.

Zbog toga je sve mainstream glupo, od filmova do TV emisija, politike do stručnjaka. 

Nije zato što su ljudi glupi, već zato što živimo u visoko kontroliranoj civilizaciji koja uzdiže samo s*anja koja služe moći. Gluposti koje dolaze iz skučenih, ograničenih umova i olakšavaju suženost i ograničavanje umova.

Mi koji živimo u takozvanim slobodnim, liberalnim demokracijama volimo sebi pričati bajke da živimo u društvu koje poštuje i daje prioritet individualnosti, ali istina je upravo suprotna: naše društvo čini sve što može da zgazi i uništi pravu individualnost iz postojanja i provuče nas sve skupa poput stada kroz sustave za proizvodnju konformizma. 

Ono što se predstavlja kao “individualizam” sve više znači imati slobodu izražavanja svoje jedinstvenosti tako što ćete imati beskonačne brendove i različite proizvode koje možete izabrati, a pritom razmišljati isto kao i svi ostali o vašoj vladi, vašim ekonomskim sustavima, vašoj naciji i vašem svijetu.

Pravi individualizam bi poticao radikalnu individualnost i odstupanje od ortodoksija. Takozvane liberalne demokracije zapadnog svijeta čine upravo suprotno, nabijaju nas u autorizirane perspektive služenja moći i tjeraju nas u mainstream stranačke odaje gdje raspravljamo o tome kakvo bi carstvo trebalo postojati, a ne  treba li uopće postojati. Prava individualnost je zgažena i zamijenjena protezama bezumne potrošnje i stranačkog mišljenja.

Naš je projekt, dakle, kao zatvorenika u duboko neslobodnom društvu, pomoći probuditi što više ljudi u realnost koliko smo zapravo neslobodni. Biti glasovi koji šapuću u matrici, mameći sanjare prema stvarnom svijetu na sve moguće načine. 

Angažiranje naše kreativnosti i pronađimo što više načina da navedemo ljude da se zapitaju je li istina sve što su im rekli o njihovom svijetu. Ako to možemo postići, možemo postići sve, jer ćemo srušiti najveću i najjaču barijeru stvaranju zdravog svijeta. 

Strukture moći koje vladaju nama nisu postavljene da se nose s kritičnom masom ljudi koji se bude iz svojih sustava psihološke kontrole i govore “ne” jednim glasom; ako uspijemo doći do te točke, teži dio je gotov. Odatle, s našim umovima doista slobodnim i imaginarnim granicama koje idu kamo god snovi idu, možemo zajedno napraviti nešto stvarno lijepo.