U sljedećim redcima upoznat ćemo vas s možda najpoznatijim pokusom koji se tiče utjecaja povećanja populacije na ponašanje pojedinca. I danas je predmetom brojnih kontroverzi, kako u znanstvenim krugovima, tako i među tzv. običnim ljudima. U ovom tekstu pokušat ćemo naslutiti postoji li još nešto, osim slične DNK, što nas povezuje s miševima, a i s ostalim životinjama.
Dr. John Calhoun, američki sociolog, svoju je znanstvenu karijeru posvetio proučavanju ponašanja glodavaca i na osnovu rezultata nastojao povući paralele s ponašanjem ljudi, osobito u sve napućenijim gradovima. U svojim istraživanjima došao je do zapanjujućih zaključaka, a bismo li se zbog njih trebali zabrinuti, zaključit ćete sami.
„Kruna“ Calhounove karijere bio je članak objavljen u siječnju 1973., u kojem detaljno opisuje svoj pokus nazvan „Svemir 25“ ili „Mišja utopija“. Riječ je o višegodišnjem eksperimentu u kojem je četiri para kućnih albino miševa ubačeno u ograđeni prostor sa svim nužnim uvjetima za lagodan život glodavaca: neograničene količine vode i hrane, stalna temperatura od idealnih 20 stupnjeva, potpuno odsustvo opasnosti od predatora i stalni veterinarski nadzor. Nastamba je predviđena za populaciju od 3840 miševa, ali unatoč naizgled idealnim uvjetima, ta brojka nikada nije dosegnuta. Calhoun je život mišje kolonije podijelio kronološki, u četiri različite faze, svaka sa svojim specifičnostima i promjenama u broju jedinki. Krenimo redom.
Prva faza pokusa, takozvani „stadij prilagodbe“ trajao je od 1. do 104. dana. Očekivano: miševi su uživali u uvjetima „utopije“ u kojoj su se iznenada našli, što je rezultiralo povećanjem broja jedinki. Dakle, uspostavljen je red u zajednici i na svijet je stiglo prvo potomstvo. Činilo se kako novostvorenoj zajednici ništa ne stoji na putu brzog napretka.
Drugu fazu, koja je trajala je od 104. do 315. dana eksperimenta, karakterizira ogroman porast populacije, koja bi se, vjerovali ili ne, udvostručila svakih 55 dana! Idila je produljena i na obzoru ne bijaše naznaka bilo kakvih nedaća za cvjetajuću mišju zajednicu. Sve do treće faze, koja je trajala od 315. do 560. dana. U tom razdoblju je zapaženo osjetno smanjenje rasta populacije, a neke su se jedinke povukle iz „društvenog života“, došlo je do pojave nemira, borbe za teritorij i nasilja. Majke bi sve češće zapostavljale mlade, suviše zaokupljene obranom svoga teritorija, što se negativno odrazilo na psihu i ponašanje novih generacija miševa. Kraj treće faze obilježio je raspad, smrt društvene organizacije.
Četvrta faza, započeta 560. dana, dovela je do ogromnih devijacija u ponašanju glodavaca. Majke su sve češće odbacivale svoju mladunčad, što je rezultiralo visokom smrtnošću novorođenih. U jedinkama koje bi uspjele odrasti primijetilo bi se asocijalno ponašanje, a znanstvenika je posebno zaprepastila pojava posebne skupine jedinki, tzv. „Prekrasnih“. Riječ je o miševima potpuno nezainteresiranima za parenje ili borbu s ostalim članovima zajednice. Život im se sastojao isključivo od jedenja, pijenja, spavanja i dotjerivanja. Takvi mužjaci, besprijekorne vanjštine i potpuno neupotrebljivi za bilo što drugo, uz izolirane ženke, činili su pretežiti dio populacije. Pojava homoseksualizma i kanibalizma još su više pridonijeli sunovratu zajednice. Kada je zadnji miš s instinktom za razmnožavanje prošao dob za parenje (drugim riječima, ostario je), Calhoun je najavio da će zadnja jedinka umrijeti otprilike dana 1780., čime je kolonija proglašena mrtvom.
Znanstvenik je pokus ponovio više puta, uvijek s istim rezultatom: prostor pun hrane, s idealnim uvjetima za život, na kraju je ostao bez miševa; dakle, utopija je prerasla u distopiju. Općeniti zaključak Calhouna, potvrđen kroz ovaj i druge pokuse, je izrazito bitan: prvo nastupa „smrt duha“, a onda je samo pitanje trenutka kada će doći do smrti tijela.
Dakle, dok su miševi živjeli u izobilju, a bez opasnosti izvana, bez prirodnih neprijatelja, iz nekog razloga dogodili su se teški poremećaji unutar zajednice. Calhounov znanstveni rad korišten je kao model za tumačenje društvenog kolapsa, a njegov pokus služi kao važna točka za proučavanje urbane sociologije. Rezultati eksperimenta naveli su mnoge ljude na razmišljanje o upitnoj dobrobiti života u gradovima i prijeti li nam sudbina slična „mišjoj utopiji“, a s druge strane narasla je zabrinutost zbog naglog povećanja ljudske populacije posljednjih desetljeća.
Ako su miševi zaboravili biti miševi, je li moguće da ljudi zaborave biti ljudi? Loši odnosi unutar obitelji, manjak brige za drugoga (koji često zna dovesti čak i do mirnog promatranja ubojstava), potpuno otuđivanje pojedinaca, sve manji i sve skuplji osobni prostor čovjeka (izazvan prenapučenošću) – samo su neke od devijacija zapaženih u velegradskom životu, to jest na područjima koje smatramo najrazvijenijima unutar ljudske civilizacije.
Svakako, čovjek je mnogo složenije stvorenje od miša, s komponentama koje nema nijedna životinja, ali što se događa kada te istinski čovječje odlike zamru pod naletom nagona koji su nam zajednički sa životinjama? Egoizam, strah za preživljavanje, borba za prevlast, nadmetanje na bezbroj načina. Kad nam savjest i empatija postanu sekundarni kriterij u svakodnevnoj borbi za ono najvrjednije – novac, je li posrijedi čovječji ili zvjerski obrazac ponašanja?
Smatramo se mnogo inteligentnijim bićima od miševa, ali ne zaboravimo da je naš napredni um stoga sposoban smisliti još mnogo dodatnih kriterija za podjelu. Kod miševa nema Hrvata i Srba, nema kršćana i muslimana, nema dinamovaca i hajdukovaca, nema „vaksera“ i „antivaksera“, a pogotovo nema proizvodnje oružja za ubijanje sebi sličnih.
Mora li čovječanstvo završiti kao miševi iz „Svemira 25“? Naravno da ne mora, jer mi smo u mogućnosti snagu svoje pažnje usmjeriti i na misli koje nisu diktirane od nezasitne životinje u nama, kao putokaz odabrati savjest i čovječnost, a jedni u drugima vidjeti ono što nas sve povezuje, umjesto onoga po čemu smo različiti. Na taj način bi nestala potreba za borbom i nadmetanjem te se otvorile mogućnosti za ujedinjenje čitavog čovječanstva u jednu veliku obitelj.
Tim više što nama prijeti i nešto s čime miševi iz pokusa nisu imali problema, a to su klimatske promjene, odnosno katastrofe koje danas više ne uspijevaju biti skrivane pod pričom o povećanoj razini CO2 i sličnim problemima koji spadaju u ekologiju. Sve u svemu, potrebna nam je nova polazišna točka u odnosu prema cjelokupnom životu, jer ako ovako nastavimo, taj život će jednostavno nestati. Kada bismo potrošački, konzumeristički format odnosa zamijenili zdravijim, logičnijim i čovječnijim, a to je – kreativni, stvaralački, sve bi se iz temelja izmijenilo. Kada bi silan, teško i zamisliv sveljudski potencijal bio usmjeren u zajednički cilj, prije svega u obranu od predstojećih klimatskih katastrofa, imali bismo šansu za izbjegavanje sve izglednijih crnih scenarija. Briljantni umovi iogromna sredstva u današnjem potrošačkom formatu trate se na proizvodnju oružja, igranih filmova, lažnih lijekova i ostalih štetnih ili, u najmanju ruku, beskorisnih stvari, s jednim jedinim ciljem, a to je zarada novca.
A kada bismo ujedinili srca, umove i mišiće, nema prepreka koje bi ograničile napredak naše civilizacije. Svatko u sebi razumije da je stvaranje takvoga društva moguće, ali neki će ipak reći da je ono nedostižno, ne shvaćajući da im je taj stav nametnut od onih koji nemaju koristi od slobodnoga čovjeka. Ako se ozbiljnije zamislimo nad poviješću zadnjih milenija, neće nam biti teško uočiti činjenicu da je svako prepuštanje vlasti jednom čovjeku ili skupini ljudi dovelo do ozbiljnih posljedica, osobito za većinu koja je na taj način odgovornost za svoj život prenijela na druge.
Prema Calhounovu zaključku, smrt duha (a naš duh je u terminalnoj fazi) vodi do smrti tijela, i stoga je krajnje vrijeme da se trgnemo, preuzmemo odgovornost i izgradimo društvo koje ima budućnost, dok još nismo dosegli fazu nepovratnih posljedica. Mnogi nisu svjesni da rješenje postoji, da tisuće ljudi diljem svijeta već radi na izgradnji Kreativnog društva, onoga u kojem ništa neće biti važnije od čovjekova života i u kojem će životinja unutar čovjeka biti sputana, čime će se otvoriti put za novu, zdravu civilizaciju, postavljenu na čvrste temelje dobrobiti za svih.
Zapravo, uopće nije upitno što ljudi žele. Žele siguran život za sebe i svoju djecu, žele slobodu, jednakost, poštovanje, žele uživati u radu i za to biti adekvatno plaćeni. A što ne žele?
Upravo ono što imamo danas, a do čega je doveo potrošački format odnosa u društvu: ratovi, bolesti, strah, tjeskoba, nasilje, kriminal, korupcija, neizvjesna budućnost, puno rada za malo novca, maltretiranje od strane vlasti. A što je zapravo vlast?
To je iluzija s kojom smo se složili: da jedan čovjek ima moć nad drugim ljudima. Za razliku od svih sustava posljednjih tisućljeća, u Kreativnom društvu neće biti vlasti, hijerarhije, što znači da će svi ljudi biti ravnopravni i zajednički donositi sve bitne odluke, a to nam je u današnje vrijeme omogućeno razvijenom tehnologijom.
Dakle, zakone neće donositi određena skupina ljudi zarad tko zna čijih interesa, nego će svatko, putem mobilne aplikacije, biti u stanju sudjelovati u donošenju odluka koje se tiču svih nas. Nema više tzv. elite! Elita smo svi mi, ljudi, bića s neograničenim potencijalom, kojega, eto, nismo svjesni. Da bi se naš urođeni potencijal realizirao, prvo moramo spoznati viši cilj našega postojanja, dakle to nešto što se nalazi onkraj materijalnog, jer u protivnom bi nam se moglo dogoditi ono što se događa s miševima u idealnim životnim uvjetima u pokusu koji je dao naslutiti da je nedostatak više svrhe postojanja ono što civilizaciju može pretvoriti u prah i pepeo. To što imamo široke televizore, brze automobile i pametne telefone još uvijek ne znači da smo bitno različiti od miševa, ako nam je glavni smisao života produženje vrste i dominacija nad drugima. To što imamo ustave, zakone, deklaracije i konvencije još uvijek ne znači da se ne ubijamo međusobno, baš poput miševa.
Dominantni, alfa miš nema kapacitete za razumjeti da je prije svega miš, a tek onda nešto drugo. Naprotiv, čovjek može spoznati iluzornost vlastitih identifikacija i shvatiti da je čovjek, a to je najviše što se može biti. Ako u pripadniku svoje vrste nismo u stanju vidjeti brata ili sestru, znači da smo prednost dali nekoj od podjela, pri čemu od jedinstva nema ništa. A naša snaga je u zajedništvu, naša budućnost je u ujedinjenju ljudskoga roda. A jedina opcija za mirno udruživanja cjelokupnog čovječanstva u današnje vrijeme je – Kreativno društvo. Možemo ga izgraditi, ali ne bez vas, poštovani čitatelji. Pridružite nam se i postanite dio velike obitelji, koja neće živjeti od danas do sutra, nego vječno.
