Fascinantno je kako nam nije problem patiti (a to nije baš naivna patnja) na plaži, na možda i +50, jer toliko je na suncu, ako je u hladu 38; nije nam problem putovati automobilom do mora i 10 sati na ovom paklu; spakirati stvari, djecu, psa i usput se sedam puta posvađati sa supružnikom. Pa to je ogroman stres.
A problem je raditi u firmi, raditi na sebi, otpustiti. Caka je u tome da mi proglašavamo što je pakao, a što nije. Godišnji odmor na moru može biti jako stresan, ali to ne smatramo takvim. No, posao u uredu, koji može biti i cool, definitivno ćemo nazvati stresom.
U čemu je kvaka? Pa u razbijanju rutine. Mi možemo svaki dan posaditi tri cvijeta i to da nam bude karijera, u neko vrijeme to ćemo proglasiti stresom i dosadom. Paklenska vrućina na plaži za um bit će svježina rutini vrtlara. Rutina je ubojica svjesnosti.
Moramo stoga razbijati rutinu, umjesto da ona razbija nas. A to je onda – Volim te. Budite čarobnjaci života, ne tek njegovi puki sudionici. Što god da radite, gdje god da se nalazite, uvijek namjeravajte svjesnost. Sve pretvorite u praksu, ama baš sve! Uvedite i tijelo u priču. Neka ono kaže – Volim te!
Tada ćete se fotkati u uredu i govoriti kako vam je lijepo (a da nije u marketinške svrhe), baš kao i na paklenskoj plaži. I to će vam doista i biti.
