Ti si ono što jesi, diferenciran u svakom smislu. A onda uvidiš da se jedno savjetuje, da drugo prolazi, da se treće „reklamira“, da se četvrto „štuje“, da se peto cijeni, de se šesto ismijava, da se sedmo omalovažava, da se na osmo zgrožava, da se deveto donekle tolerira, da se deseto odobrava, da jedanaesto funkcionira, da dvanaesto „drži vodu“ – i onda se izgubiš, jer sve što je navedeno: je isprepleteno, te varira, ovisno o situacijama i okolnostima. „Sve su svoje vrijeme“ – kao da je zapisano na nekom ZIDU; to su ustvari „božje“ zapovijedi, ne one crkvene, već životne koje su u biti: podvojene, kamuflirane, dvolične, podmukle, licemjerne te na koncu: stravične.

Od svega na koncu: ništa ne znaš, i onda zaglibiš: jer više ne znaš kako da djeluješ i kako da se postaviš: prema ženi, prema vršnjacima, prema prolaznicima, prema roditeljima, prema učiteljima, prema autoritetima itd. itd. Tako te već od malih nogu sjebu i razjebu: zakoče i unište. Jedno ti govore, a iza leđa drže figu: rade upravo suprotno. Onda imaš obveze i dužnosti kojih nikako da se riješiš, jer što više toga odrađuješ, to se više toga množi, i ono što je krucijalno: što si ti bolji, drugi su gori.

Na taj način: sve je iskvareno i poremećeno. Normalan odgoj je naprosto nemoguć. Da dođeš do željenog cilja, moraš varati, krasti i lagati, a uči se o poštenju, iskrenosti i dobroti; samo što ta pravila ne vrijede, to je dijabolična zamka: koja će te zgaziti ukoliko pokažeš emocije i srce, ukoliko nekoga pokušaš „zadiviti“ – to ne pali. Pali samo ono što je prijetvorno, podmuklo i lažno.

Na taj način se profitira: svi se „držimo“ paradigme; ali ju dosljedno: primjenom: konstantno krivotvorimo, tako da se na kraju više ništa ne zna. A onda završiš na psihijatriji gdje ispričaš svoju priču, a oni od tebe naprave biljku do te mjere da se pokušaš ubiti; samo što ti to ne uspije, pa si prisiljen nastaviti: glumatati u ovom sirovom okruženju strave i užasa.