Naravno da nitko ne voli biti nekome na teret ili imati osjećaj da je dio problema, a ne dio rješenja problema. A takav osjećaj danas ima veliki broj ljudi jer uz zdravstvene probleme imaju i one egzistencijalne koji ih tjeraju u očaj. A, kako sit gladnome ne vjeruje i kako se sitost bogatih koji svakim danom postaju sve bogatiji povećava, usporedo s tim povećava se i njihova sebičnost i manjak empatije, onog toliko nam važnog osjećaja za druge koji je uvijek u paketu sa sebičnošću.

Eutanazija siromašnih ljudi dokaz je kapitulacije kapitalizma i njegovo konačno priznanje da zapravo nema odgovor na neka važna društvena pitanja, na razorne razlike koje stvara među ljudima i da je njegov konačni cilj eliminacija onih ljudi koji u tom sustavu ne mogu preživjeti. Možda je to trenutak kada nam je kapitalizam konačno pokazao svoje pravo lice, umjesto onog lažnog, licemjernog. Barem je sada postao iskren i prema nama i prema samome sebi, ako ništa drugo. Prošlo je vrijeme obmana i laži. Sada taj sustav otvoreno želi potamaniti ljude koji su u tom sustavu neki višak.

Sada nam se polako otkriva njegovo pravo okrutno lice. Sustav je to koji ne mari za čovjeka i njegovo dostojanstvo i koji postoji kako bi bogati bivali sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji i kako bi na kraju bili dotučeni do smrti jer ne mogu preživjeti.

U posljednje se vrijeme najviše govori o kontroverznom kanadskom sustavu MAID (Medical Assistance in Dying) koji svako malo proširuje zakonske okvire za odobravanje medicinski potpomognutog usmrćivanja ljudi. A sustav će ih, eto, velikodušno usmrtiti o svom trošku, ako apliciraju za taj program medicinski potpomognutog usmrćivanja i ako im taj program bude odobren. Velike su im šanse ako imaju zdravstvenih problema i ako su još k tome egzistencijalno ugroženi. Tada će ih sustav gotovo sigurno usmrtiti.

Tko može raditi, neka radi i zaradi za život i upumpava sredstva u sustav, tako razmišljaju pobornici kapitalizma. Tko ne može raditi, taj postaje teret ostatku društva i mora biti na ovaj ili onaj način uklonjen. Danas opstaju jedino oni ljudi koji mogu biti pogonsko gorivo postojećem sustavu, kao i oni koji od tog istog sustava žive kao njegovi plaćenici (čitaj: podanici, poslušnici i sluge koje mi na lokalnoj razini volimo zvati uhljebima).

Sjetimo se tužnih kanadskih primjera Sophije i Denise, dviju bolesnih žena bez financijskih sredstava koje su zbog svojih neizdrživih životnih situacija zatražile svoje pravo na humanu smrt, odnosno aplicirale za medicinski potpomognuto samoubojstvo.

Društveno pitanje koje se ovdje nametnulo i koje je automatski došlo u fokus javnosti bilo je – mogu li se poboljšati zakoni i životni uvjeti ljudi, kako ne bi morali tražiti smrt kao izlaz iz neodrživog života? Odgovora nije bilo. Traženje eutanazije kao asistiranog samoubojstva ljudi postaje posve normalno u zemljama koje imaju takve po mnogima kontroverzne zakone o ‘medicinski potpomognutom usmrćivanju ljudi’.

Osam dana prije smrti, Sophia, 51-godišnja žena iz Ontarija objavila je video snimku na društvenim mrežama u kojoj je svima objasnila svoju odluku o odlasku u smrt: „Vlada me doživljava kao potrošnu robu, kao beskorisno smeće i glavobolju“. Osjetila se kao društveni teret, kao običan višak i to je otvoreno napisala, iskazujući svoje ogorčenje sustavom i kriveći kanadsku vladu za svoju više nego očajnu i bezizlaznu situaciju. Jer, kada je smrt ljudima jedini izlaz, tada je društvo u velikom problemu i tada doista možemo govoriti o trulom sustavu.

Sophiji je bila dijagnosticirana višestruka kemijska osjetljivost (MCR) – stanje u kojem joj obične kemikalije kao što su dim cigarete ili miris deterdženta za pranje rublja mogu izazvati strašnu mučninu, zasljepljujuće glavobolje i ‘anafilaktički šok’. Pokušala je organizirati da joj se nabavi specijalizirano kućište za kontrolirani protok zraka, što bi ublažilo njezine simptome i olakšalo joj život, no nažalost niti nakon cijelog niza godina nije dobila što je tražila. Kako je zbog svog zdravstvenog stanja bila nesposobna za rad te se još k tome nalazila u teškoj financijskoj situaciji i živjela ispod granice siromaštva, jedino logično rješenje bila je eutanazija. Njezina bolest i siromaštvo natjerali su je da od sustava zatraži dozvolu za odlazak u smrt, odnosno da od sustava zatraži ‘pomoć u vlastitom usmrćivanju’. Na njezinu zamolbu sustav je pozitivno odgovorio dodijelivši joj dozvolu za odlazak u smrt. Ta joj je pomoć potom velikodušno pružena i dodijeljena joj je te je sustavnim putem otišla u zatraženu smrt i preminula.

CTV News je potom otkrio da je iza nje ostalo nekoliko pisama upućenih socijalnim službama u kojima je ona molila da joj se pruži pristojan dom bez dima u kojem bi mogla boraviti bez stresa i straha od anafilaktičkih šokova. Bilo je posve očekivano da ovaj slučaj pokrene javnu raspravu o eutanaziji i kanadskim zakonima o istoj. S pojavom sličnog slučaja žene po imenu Denise koja boluje od ista bolesti kao Sophia i koja je također zbog svoje bezizlazne, kako zdravstvene, tako i egzistencijalne situacije podnijela zahtjev za eutanaziju, ova se javna rasprava nastavlja.

Aktivisti koji se protive eutanaziji javno prosvjeduju protiv vlasti, iskazujući svoje negodovanje te ističući kako je ovaj zakon pokazatelj nedostatka pažnje za svoje građane od strane kanadske vlade.

Mnogi smatraju da bi se trebalo razgovarati o mogućnosti poboljšanja zakona o eutanaziji, ako on već mora postojati, iako je mnogima to teško prihvatiti taj zakon jer je to protivno svim moralnim i duhovnim zakonima po kojima čovjek živi koliko mu je Bog dao, kako narod kaže.

„Neadekvatan smještaj nije jedan od razloga za ispunjavanje uvjeta za eutanaziju. Iako nečije životne okolnosti mogu doprinijeti njihovoj patnji, one ne predstavljaju ozbiljno i nepopravljivo zdravstveno stanje koje mora postojati”, pojasnila je liječnica Chantal Perrot za Guardian, dodavši da “iako je stambeno zbrinjavanje možda utjecalo na njezinu odluku, to je bio samo jedan dio veće borbe protiv njezine kronične bolesti.”

Podsjetimo, Kanada je uvela zakon o medicinski potpomognutom samoubojstvu 2016. godine. Tada su pojedini stručnjaci upozoravali na to da bi s tim zakonom ranjive populacije mogle postati žrtve sustava, ali i na činjenicu da će pojedini liječnici biti primorani prekršiti strukovnu zakletvu koju su dali i kojom su obećali štititi živote i zdravlje pacijenata.

Nepobitna je i tužna činjenica da je legalizacija eutanazije zajedno s proširenjem tog zakona donijela milijunske uštede kanadskom proračunu za zdravstvo, a pretpostavlja se da će iz godine u godinu uštede biti još i veće, s porastom slučajeva eutanazije.

Zastupnici su prošle godine revidirali kriterije zakona nakon što je Vrhovni sud te zemlje odlučio da je ranija verzija zakona, koja je isključivala osobe s invaliditetom, neustavna.

Koliko je priča o eutanaziji društveno prihvatljiva, svatko će zaključiti za sebe, ali jedno je sigurno – traženje svoga prava na smrt kao izlaz iz bezizlaznog života jasan je znak i pokazatelj da je ovaj svijet postavljen na posve krivim temeljima, da je opako posrnuo i krenuo u vrlo opasnom, nehumanom i nemoralnom smjeru potpune destrukcije čovječanstva i civilizacije kakvu poznajemo.

Za kraj, evo još jedne tužne priče o čovjeku koji na eutanaziju gleda kao na izlaz iz svoje bezizlazne situacije. Prestrašno je spoznati u kakvom svijetu živimo…