Prebiva li naš duh u našem tijelu ili je možda upravo suprotno – možda je naše tijelo nastanjeno u našem duhu? Hoćemo li dostići sreću putem uspjeha ili ćemo uspjeti samo ako smo uistinu sretni? Prethodi li uspjeh sreći ili obratno? Ništa ne mora biti onako kako su nas učili, već može biti onako kako mi osjećamo u svom srcu.

Sreća će nam uvijek dobro doći, a rad će nam se uvijek isplatiti na ovaj ili onaj način. Duh se stalno iznova materijalizira, poprimajući razne oblike, a materija je pod svakim povećalom i u svom iskonu uvijek duhovna. Sve može i ne mora biti onako kako jest, već može i ne mora biti onako kako mi to u određenom času vidimo ili ne želimo vidjeti.

Čaša je napola prazna ili napola puna. Svi često spominjemo tu narodnu mudrost, ali nešto rjeđe o njoj razmišljamo kako bismo je doista razumjeli i primijenili u svakodnevnom životu. Ako mislimo da je nešto nemoguće, bit će nemoguće. Ako, pak, mislimo da je nešto moguće, bit će moguće.

Misli dobro i dobro će biti, kažu naši stari. Koliko smo to puta čuli i pročitali?  Sve je u svakom trenu onako kako smo trenutak prije odlučili u svojoj glavi. Svaki je trenutak jedno zrnce sjajnog pijeska pješčanog sata. I svako zrnce ovisi o onom prethodnom. Sve što vidimo, čujemo, percipiramo i doživljavamo projekcija je naše osobne stvarnosti i načina na koji gledamo na sebe i druge ljude te svijet oko nas.

Ako mislimo da živimo u neprijateljskom okruženju, u takvom ćemo okruženju živjeti. Vidimo li, pak, ovaj svijet kao prijateljsko okruženje, živjet ćemo okruženi prijateljima i biti blagoslovljeni predivnim prijateljstvima. Od ljudi i svijeta dobivat ćemo upravo ono što dajemo. Dajemo li ljubav i sreću, to ćemo i dobiti. Emanirati ljubav i pozitivnu energiju znači primati ljubav i pozitivu i samo pozitivu. Energija je sve i nije nimalo bezazlena. Kakvom energijom zračimo, takvu energiju ćemo privlačiti.

Jesmo li prisutni u svakom sadašnjem trenutku ili ga bagateliziramo, puštajući ga da prođe i očekujući pri tom uvijek neki sljedeći trenutak, sljedeće zrno pijeska, neko bolje sutra, neki novi dan koji će svanuti i u kojem će pred nama biti neki vrli novi svijet?

Živimo li u prolaznoj sadašnjosti ili u spoznaji vječnog sada, vječnog i neprekidnog sadašnjeg trenutka? Bojimo li se tih zrnaca pijeska pješčanog sata ili ih prihvaćamo kao neprekidni tijek života, kao vječnu rijeku života koja teče?

Nešto što nas veseli, ne veseli nas bez razloga. Ako je naše tijelo u našem duhu, naše je veselje, veselje našeg duha. Veselimo se onome čemu se naša duša veseli i što naš um izabire kao naše veselje, konzultirajući naš duh prije svake naše odluke.

Ploveći rijekom vječne sadašnjosti, naša podsvijest postaje svijest, a naše odluke sve smislenije i intuitivnije. Nešto nas dira, jer želimo da nas dira. Nešto drugo ne dira nas, jer to naša duša ne osjeća kao dio sebe. Kada naša duša nešto želi, poslušajmo ju.

Ne oglušujmo se na glas našeg smislenog i svjesnog postojanja. Sve što nas na bilo koji način uznemirava trebamo odmah odbaciti, a sve što nas veseli i privlači trebamo slijediti. Dio naših duša je svuda oko nas i za tim dijelovima mozaika trebamo ići. Slijedeći tragove našeg duha, svakim danom sve više ostvarujemo našu životnu svrhu. Sve ostalo jednostavno nas neće zanimati.

Naše se misli ostvaruju. Misliti znači željeti. Ako nešto ne želimo, jednostavno trebamo odbaciti od sebe bilo kakve misli o tome, kao i o bilo čemu što nas uznemirava. Misliti znači živjeti smisleno i ići putem duha i našega životnog ostvarenja. Sve je ništa ako nismo svjesni našeg duha, baš kao što ništa može biti sve ako smo svjesni našeg duha.