Ono što se ne spominje u tim člancima jest da je meta turskog napada bio američki centar za obuku i obrazovanje militanata PKK u Rojavi. Priča se da su Turci dali SAD-u dovoljno vremena da evakuiraju većinu svog osoblja.

Zvuči li vam to poznato?

Ako je tako, to je zato što je vrlo slično onome što su Iranci učinili kada su napali američke baze u Iraku nakon atentata na generala Solemanija američkim dronom.

Ako je gore navedeno točno, a glasine su u velikoj mjeri “ako” i ne mogu se uzeti kao dokazana činjenica, onda to znači da je država članica NATO-a (Turska) upravo napala američku bazu i, poput Irana, izvukla se s tim: “ najbolja borbena sila u povijesti svijeta” pretučena je i ponižena po drugi put i nije mogla učiniti apsolutno ništa da se obrani ili čak spasi obraz.

Koliki je bio veliki šamar ujaka Shmuela ovoga puta? Prema riječima turskog ministra obrane Hulusi Akara ,

Teroristička skrovišta, bunkeri, špilje, tuneli i skladišta uspješno su uništeni”, rekao je Akar, dodajući da je “takozvano sjedište terorističke organizacije također pogođeno i uništeno”. Ministarstvo obrane tvrdi da su napadi pogodili ukupno gotovo 90 ciljeva, za koje ministarstvo kaže da su povezani s Kurdistanskom radničkom strankom (PKK) i kurdskim Jedinicama narodne obrane (YPG).

Čak i uz nešto “domoljubnog pretjerivanja”, prilično je jasno da je Ergodanova odmazda bila prilično opsežna i očito vrlo učinkovita.

Dakle, što imamo ovdje? Država članica NATO-a optužuje SAD za veliki teroristički napad na njen glavni grad, a onda ta članica NATO-a otvoreno napada objekt u vlasništvu SAD-a (nemojmo to zvati bazom, to bi bilo netočno).

Je li Erdoganova tvrdnja vjerodostojna? Apsolutno! Ne samo da je SAD već pokušao svrgnuti i ubiti Erdogana, kojeg su u extremisu spasile ruske specijalne snage (isto s Janukovičem), nego također znamo da je SAD svrgnuo generala de Gaullea 1968.-1969., te da su korištene tajne NATO snage organizirale napade pod lažnom zastavom protiv NATO saveznika (osobito Italije) u takozvanoj operaciji GLADIO.

NATO nije obrambeni savez – to nikada nije bio – već instrument američke kolonijalne vladavine.

To je oduvijek bio slučaj, otuda i poznate riječi izrečene u sada već davnim 1950-ima kada je prvi glavni tajnik NATO-a, britanski general Hasting Ismay, otvoreno priznao da je stvarna svrha NATO-a bila “uvući Ruse, Amerikance unutra, Nijemce dolje”. Pogledajmo ove elemente jedan po jedan, počevši od posljednjeg:

• “Držite Nijemce dolje”: Ovdje je riječ “Nijemci” rezervirano mjesto za sve europske vođe ili zemlje koje žele stvarni suverenitet i kontrolu. Prijevod: porobite Europljane
• “Zadržati Amerikance”: slomiti svaki europski oslobodilački pokret. Prijevod: postavite američke gospodare nad svim zemljama EU.
• “Držite Ruse podalje”: pobrinite se da Rusija ne oslobodi Europu. Prijevod: demonizirati Rusiju i učiniti sve da spriječi mir na europskom kontinentu.
• Ako je moguće, podijeliti, potčiniti ili na drugi način uništiti Rusiju.
  Trebate dokaz? Što kažete na neosporan ratni čin protiv Njemačke (a po meni i cijele EU) kada su Britanci digli u zrak NS1/NS2? Zar to nije dovoljan dokaz?
• U tom kontekstu, moramo se zapitati: što zapravo znači biti članica NATO-a 2022.?
• Istina je da je NATO bio čista tvorevina Hladnog rata i da je u stvarnom svijetu 2022. totalni anakronizam. Biti članica NATO-a zapravo znači jako malo. Ne samo da su neki “jednakiji od drugih” u NATO-u, nego postoje i države koje nisu članice NATO-a koje su puno više “za NATO” od onih koje su zapravo članice NATO-a. A članstvo u NATO-u vas ne štiti ni od čega, ni od vanjskih ni od unutarnjih napada.
• Prema pukovniku (u mirovini) MacGregoru, rat u Ukrajini mogao bi uzrokovati kolaps i NATO-a i EU-a. Od srca se slažem s njim. Rekao bih da takav kolaps neće biti toliko rezultat bolnih poraza koliko dubokih unutarnjih proturječja unutar obje organizacije.
• Usput, ovo danas nije naša tema, ali mislim da Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti (CSTO) ima mnogo istih problema i proturječja kao i NATO. Dakle, je li ono što mi doživljavamo “NATO problem” ili problem umjetnih i općenito zastarjelih saveza? Ja zagovaram ovo drugo.
• Ali ostavimo raspravu o ODKB-u za neki drugi dan.
• U slučaju Turske, ovaj problem je složen zbog potpune nekompatibilnosti između islama i ideologije Woke koju sada otvoreno promoviraju (i provode) SAD i NATO.
• Zatim je tu i geografija. Turska ima prilično moćne regionalne susjede, uključujući ne samo Grčku ili Izrael, već i Iran, Saudijsku Arabiju, Egipat, Azerbajdžan, Irak, Siriju i, naravno, Rusiju. Može li Turska računati na bilo kakav oblik “zaštite” SAD-a/NATO-a od tako moćnih susjeda?
• Pitajte Saudijce koliko im je SAD/NATO pomogao protiv Hutija!
• Pitajte Izraelce koliko im je SAD/NATO pomogao protiv Hezbollaha!
• Iranski napadi na baze CENTCOM-a pokazali su da SAD-u nedostaje hrabrosti za obračun s Iranom. Ruska i iranska intervencija u Siriji, s druge strane, osujetila je američke planove za “novi Bliski istok”, ili, da kažemo, stvorila je “novi Bliski istok”, ali nikako Bliski istok kojem su se nadali konzervativci iz SAD-a.
• Dodajmo ovome da se odnos između SAD-a i MBS-ove (Mohammed bin Salman) Saudijske Arabije naglo pogoršao i dobivamo zapanjujuću sliku: SAD i NATO (koje su SAD uvukle u regiju) postupno postaju irelevantni u sredini – Istočno. Umjesto toga, novi “glavni akteri” postupno ispunjavaju prazninu, uključujući Rusiju i Iran, koji sada čak postupno dopuštaju Saudijskoj Arabiji da sudjeluje u prijeko potrebnom regionalnom dijalogu o budućnosti regije.

Fenomenalnu slabost SAD-a/NATO-a/CENTCOM-a najbolje ilustrira američki odgovor na turske napade: ujak Shmuel je podržao (bez šale!!) turske napade

Koliko je to apsolutno jadno za jednu supersilu?

Hoće li ovaj proces utjecati na rat NATO-a protiv Rusije?

Pa, zamislimo da je Rusija stvarno napala metu u Poljskoj (tako su tvrdili Ukrajinci, dok im Poljaci i čika Šmuel nisu rekli da budu mirni). Što bi se tada dogodilo?

Sjeća li se itko što se dogodilo kada je Erdogan odletio u Bergen moliti NATO za zaštitu od Rusije (nakon obaranja ruskog Su-24 iznad sjeverne Sirije u zajedničkoj američko-turskoj operaciji, koja je možda izvedena bez Erdoganova znanja, barem je on tvrdio) . Što je NATO obećao ili dao Turcima? Apsolutno *ništa* (osim “savjetovanja”).

Sada se Poljaci mogu dovoljno zavarati da misle da bi predsjednik SAD-a mogao narediti osvetnički udar protiv Rusije ako Rusija napadne Poljsku, ali oni od nas koji poznaju SAD i njegove vladajuće elite znaju da je to besmislica. Zašto? Jednostavno zato što bi američki/NATO protunapad na ruske snage doveo do trenutnog odgovora Rusije.

Pa što?

Istina je vrlo jednostavna:

• SAD/NATO nemaju ljudstvo ili vatrenu moć potrebnu za borbu protiv Rusije u konvencionalnom ratu kombiniranim oružjem.
• Bilo kakva uporaba nuklearnog oružja rezultirat će trenutnom akcijom odmazde koja će vjerojatno kulminirati sveobuhvatnim nuklearnim ratom u kojem se ne može pobijediti.

Stvar je u tome, shvaćali to zapadni političari ili ne, svi vojni profesionalci znaju istinu – NATO ne može braniti niti jednu svoju članicu od istinski moderne vojske. Zašto ne?

Pogledajmo koje mogućnosti stvarno imaju SAD/NATO:

• USN ima izvrsne podmorničke snage (i SSN-ove i SSBN-ove) sposobne ispaliti velik broj relativno zastarjelih krstarećih projektila (i mnoge SLBM-ove).
• Još uvijek vrlo sposobna, iako prilično stara, nuklearna trijada.
• Kvantitativna (samo!) konvencionalna prednost nad Rusijom.
• Izvrsne (ali vrlo ranjive!) C4ISR (Command, Control, Communications, Computers (C4) Intelligence) sposobnosti.
• Tiskarski stroj koji može tiskati gotovo beskonačne količine dolara
• Kompradorska elita koja vlada svim NATO/EU zemljama.
• Najstrašniji propagandni stroj u povijesti.

Što nedostaje NATO-u da bude vjerodostojna vojna sila?

Naravno “čizmama na zemlju”. I ne mislim na nekoliko podjedinica 101. ili 82AB ili američkih specijalnih snaga ili čak na takozvanu “oklopnu brigadu” koja u stvarnosti nema dovoljno TO&E (tablica organizacije i opreme) da bi se kvalificirala kao takva. Govorim o “kopnenoj ratnoj sili” koja je sposobna boriti se protiv modernog i krajnje odlučnog neprijatelja.

[Bočna traka: Ako je ovo tema koja vas zanima, mogu li preporučiti moj članak “ Razbijanje popularnih klišeja o modernom ratovanju ” napisan 2016., ali još uvijek u velikoj mjeri relevantan].

SAD, Izrael i KSA (Kraljevina Saudijska Arabija) svi su upali u istu zamku: zabluda da trošenjem milijardi i milijardi dolara na masivno precijenjenu vojnu opremu s jako lošim performansama možete poraziti neprijatelja koji bi trebao “ biti manje napredan”. Stoga je potrebno koristiti:

• punomoćnika
• PMC (Privatne vojne tvrtke)
• PSIOPSI

Korupcija


Sve gore navedeno normalan je dio svakog modernog rata, ali u slučaju SAD-a/NATO-a oni nisu samo dio većeg plana, već su središnji za svaku operaciju SAD-a/NATO-a, otkrivajući prave sposobnosti SAD-a. /NATO dramatično smanjiti. S druge strane, zemlje poput Rusije ili Irana mogu rasporediti “čizme na terenu”, i to vrlo sposobne (sjetimo se, Iranci su ti koji su obučavali Hezbollah!).

Što sve to praktično znači?

To znači da čak i kad bi Rusi odlučili napasti neku zemlju NATO-a, napetosti bi išle preko krova, ali vrlo je malo vjerojatno da bi američki predsjednik dopustio akciju koja bi mogla dovesti do punog nuklearnog rata! Upamtite da je ovo egzistencijalni rat za Rusiju ništa manji od Drugog svjetskog rata, kada se niti jedan britanski vođa ne bi usudio pokrenuti samoubilački napad na ruske trupe koji bi najvjerojatnije rezultirao potpunim uništenjem SAD-a/UK-a i bilo koje druge zemlje koja sudjeluje u takvom napadu (na primjer, utočištem naprednog oružja za odstupanje).

Znači li to da trebamo očekivati ​​ruski napad na Poljsku, Rumunjsku ili Ujedinjeno Kraljevstvo?

Ne, apsolutno ne. Zapravo, bilo bi vrlo opasno za Ruse da hegemoniju ostave samo pred jasnim izborom: priznati poraz ili počiniti samoubojstvo. A budući da Rusi imaju dominaciju eskalacije (to jest, imaju uravnotežene sposobnosti od razine male vatre do punog interkontinentalnog nuklearnog rata, i sa svim fazama između te dvije krajnosti), za razliku od SAD-a/NATO-a, oni nisu zapeli između izbora predaje ili samoubojstva.

Rekavši to, također bi bilo pogrešno pretpostaviti da se Rusija “nikada ne bi usudila napasti državu članicu NATO-a”. Poljaci su možda spremni kladiti se u svoju budućnost, pa čak i svoju egzistenciju na takav nevaljan zaključak, ali ne i ljudi u Pentagonu ili drugdje u središtima odlučivanja Hegemonije.

Zaključak:

Douglas MacGregor je u pravu, rat NATO-a protiv Rusije mogao bi vrlo lako dovesti do kolapsa i NATO-a i EU, što će zauzvrat zabiti službeni “posljednji čavao” u lijes davno mrtve Hegemonije, koja trenutno postoji samo zahvaljujući na svoj dinamizam i svoj propagandni stroj.

Rekao bih da se NATO već raspada pred našim očima, proces koji će samo ubrzati ekonomska, društvena, politička, ekonomska i duhovna kriza koja muči cijelu EU. I ono što najviše zadivljuje u vezi ovoga je, naravno, da ovaj kolaps nije rezultat nekog makijavelističkog plana Rusa, Kineza ili Iranaca, već izravna posljedica desetljeća istinski samoubilačke politike: sami su to navukli!

Sada Rusi, Kinezi i Iranci uglavnom čekaju, gledaju (vjerojatno se smiju) i kuju planove za multipolarni svijet bez hegemonije koji žele stvoriti, sa ili bez sudjelovanja SAD-a i Europe.