Ovo je tekst u kojem kroz životnu situaciju opisujem ono što vidim kao najveću vrijednost rada na podsvjesnim obrascima i potisnutim emocijama.

No moram priznati da sam ušla u tzv. „rad na sebi“ iz potpuno drugih razloga – iz pokušaja da se život prilagodi mojim željama i očekivanjima, iako u tom trenutku toga zapravo i nisam bila svjesna. Naivno sam vjerovala da ću naučiti manifestirati život kakav želim i kakav mislim da zaslužujem, no malo sam se prevarila. Sada vidim da je taj motiv poslužio da ustrajem i da sam dobila nešto puno vrijednije od onoga što sam priželjkivala. O čemu se radi, približit ću kroz opis životne situacije.

Povodom vjenčanja na koje ću uskoro ići, odlučila sam si sašiti haljinu. Izabrala sam materijale za izradu (čitaj: iskopala iz ormara punog materijala), ideju prenijela na papir i tjedan dana pustila da se ideja u meni „paca“ s pitanjem kako je pretvoriti u djelo.

Odlučila sam iskoristiti priliku produženog vikenda za konstrukciju, krojenje i šivanje. Jednu već napravljenu haljinu za plažu koristila sam kao bazu koju sam modelirala, pa se nisam previše zamarala s uzimanjem mjera i njihovim provjeravanjem.

I nakon što sam cijeli petak bila u procesu konstrukcije i krojenja, krenula sam šivati. Nisam bila sigurna u svoje vještine šivanja s obzirom na tanki i prozirni materijal, pa sam krenula šivati od vratnog izreza. Već je bilo oko osam navečer kad sam završila sa šivanjem tog dijela. Baš sam bila jako zadovoljna i sretna kako je to uredno ispalo i kako će francuski šav (koji jako volim) biti odličan za ovu haljinu.

Nešto u meni tjeralo me da isprobam taj dio, da vidim kako stoji oko vrata i na ramenima. Odem pred zrcalo i krenem „oblačiti“ taj dio na sebe. Kad šok i vjeverica… Otvor nije dovoljno velik da prođe preko glave. Iako sam vidjela što se događa, pokušala sam nekoliko puta ponoviti „oblačenje“, nadajući se da sanjam, ali ne… Ni jednom taj dio nije išao preko moje glave. Od onog početnog ponosa na sebe, ušla sam u mod potpunog razočaranja. Prije je moja „uobičajena reakcija“ na slične situacije bilo psovanje, psovanje, psovanje. Pa još jedna doza psovanja i zaista teškog vrijeđanja same sebe. Otkuda mi takva naučena reakcija, tema je možda nekog drugog teksta. I ta reakcija je jednostavno automatska, moglo bi se reći: „Ali to sam jednostavno ja.“

Tu večer, osjetila sam isti unutarnji tok energije koji je krenuo izlaziti kao dobro poznata reakcija, ali nešto je bilo drugačije. Otišla sam do šivaće mašine, prepoznala da sam već umorna i da sada neću ništa dobiti ako ću to ići popravljati i na glas sam rekla da ne znam bih li se sada smijala ili plakala. Napravila sam fotografiju i poslala prijateljici svoje jade, otišla sam mužu, muž je to čudo stavio na glavu i napravili smo fotografije. I dalje je to pitanje trebam li se smijati ili plakati ostalo visjeti u zraku i usprkos jadu, razočaranju, tuzi jer sam tako lijepo sašila, a nije dobro, ljutnji jer će cijeli proces šivanja haljine biti puno duži nego što sam očekivala, zbunjenosti jer nisam znala kako je to moguće, s obzirom na to da sam radila isti otvor kao i na toj haljini za plažu čiji je otvor i više nego dovoljno velik, ipak sam se počela smijati. Smijala sam se jako glasno, iz cijelog tijela, kako već dugo nisam. Muž mi je s tim na glavi bio toliko smiješan, no bila mi je smiješna i sama situacija. Taj smijeh omogućio mi je da kažem sama sebi: „Nema veze. Sada znam da mogu lijepo sašiti otvor za glavu. Kad se naspavam, prepravit ću konstrukciju, krojne dijelove i potrošiti malo više materijala od očekivanog, no bit će to sve dobro. Na pogreškama se uči.“

Ne mogu uopće opisati koliko sam bila ponosna na sebe jer je moj unutarnji način funkcioniranja pronašao način da reagira drugačije, da pogrešku ne shvati kao dokaz da sam glupa, da sve moram napraviti krivo i slično, već da je prihvatim kao dio procesa učenja.

Sljedeći dan, kada sam mislila da mi je ostao još samo jedan šav i uvući gumu, iz straha da ne pogriješim, odlučila sam napraviti dva šava, da budem sigurna da je sve dobro sjelo. No, upravo zbog straha da ne pogriješim, cijeli sam si proces otežala i zakomplicirala pa se sve ponovno odužilo puno više nego što je bilo potrebno. Završila sam sa šivanjem tek oko 23 h.

I ponovno nisam ušla u mod vrijeđanja same sebe i psovanja. Nisam se ni previše smijala, već sam samo rekla: „Što je tu je. Sad ću na ovaj način doći do konačnog rezultata, iako košta nepotrebno utrošenog dodatnog vremena.“

Haljina je gotova i nabavljene su Gita-šik cipele koje bojom odlično pristaju uz haljinu. Veselim se cijelu kombinaciju prošetati plesnim podijem. 

Ogromna je stvar primijetiti svoje potpuno drugačije reakcije od onih na koje sam navikla. Ogromna je stvar izgraditi kapacitet za kretanje kroz život jer je život nepredvidljiv, bez obzira na sav moj trud da ga učinim sigurnim i pod kontrolom. Izgraditi takav unutarnji sustav, koji prihvaća i koji se prilagođava životnim situacijama kakve jesu i pritom nalazi način da iz situacije uzme najbolje što može, trenutno mi je puno vrjednija posljedica „rada na sebi“ od ideje da manifestiram život kakav želim. Život često daje puno više nego što možemo zamisliti – ako mu se uspijemo otvorimo, ako svoj unutarnji svijet, svoju podsvijest, svoj pristup emocijama uskladimo s onim što život jest – vječna promjena i kretanje, pretvaranje jedne energije u drugu.

Jeste li ikada doživjeli situaciju u kojoj sami sebe iznenadite svojom reakcijom, odnosno načinom na koji odgovorite na neku uobičajenu situaciju koja inače izaziva neugodne emocije? Ako ne, smatrate li da su vaše uobičajene reakcije jednostavno ono što jeste? Ako da, jesu li takve reakcije došle same od sebe ili kao jedna od posljedica rada na podsvjesnim obrascima i potisnutim emocijama?
Kako procjenjujete trenutan pristup svom životu – pokušavate li ga kontrolirati i učiniti predvidljivim ili si dozvoljavate mijenjati se i kretati zajedno sa životnim situacijama u kojima se nalazite?