Jučer navečer bili smo bez struje oko dva sata.
To popodne posudila sam knjige u knjižnici i predvečer započela s čitanjem jedne od njih. Sjela sam na balkon, uživala u zalasku sunca i čitanju knjige. Čitala sam odjeljak koji glasi: „U tom trenutku sijevne zasljepljujući bljesak munje i udari grom. Električna rasvjeta u glavnoj kući zatreperi i ugasi se.“ Nije prošla ni minuta i kaže mi muž da je nestala struja, a ja njemu: „Ti to mene zaj…“
No, nije me zezao. Struja se nije vraćala i djelovalo je kao da se to neće dogoditi brzo kao inače. Mrak je padao pa smo pripremili svijeće i razne baterijske lampe.
Moram priznati da je bilo neke čari čitati uz svjetlost svijeće roman u kojem se mnogo toga vrti oko praznovjerja, čudnovatih događaja u koloniziranom području na kojem se izmiješalo domaće i strano stanovništvo.
Pisala sam danas nešto u svoj dnevnik i dobila inspiraciju za ovaj tekst te povezivanje nestanka struje s onim što se događa u našoj nutrini kada izgubimo svijest o vječnoj i direktnoj povezanosti s Bogom, Izvorom Svega Što Postoji, Životnom Energijom ili kako već To želiš zvati.
Kada je nestala struja, prestao je raditi hladnjak, internet, lift, svjetlo… Da sam pekla nešto u pećnici ili prala rublje, i ti bi uređaji prestali raditi ono za što su stvoreni. Bez struje su samo prazan skup dijelova s potencijalom da budu korisni, no taj potencijal se ne mora nikad ostvariti.
Struju inače ne vidimo vlastitim očima. Ona struji negdje unutar žica, unutar zidova i vidimo samo njezin učinak u radu različitih uređaja koji nam itekako pomažu u svakodnevnom životu. Toliko smo naviknuti na to da je tu, da je stalno dostupna, da nekad i zaboravimo da postoji, da je „ona“ ta koja daje „život“ našim uređajima. Sami za sebe, ti uređaji nemaju život, niti ga nemaju ako ih mi ne izaberemo i ne uključimo u struju te ih pokrenemo.
Ono Božansko, baš poput struje, ne vidimo očima kao što vidimo bilo što što postoji u materijalnom obličju. To vidimo Srcem, osjetimo u svojoj unutrašnjosti. Bez toga nema ni nas, bez toga naše srce ne radi, ne radi mozak, ne radi nijedan organ. Činjenica je da svjesno ne upravljamo radom organa, to se događa bez naše svjesne volje.
Mnogi ljudi, a prečesto i ja sama, kao da smo u borbi sa Životom, pokušavamo ga kontrolirati, nešto dokazati, popraviti… I rijetko to radimo svjesno. To je nešto nesvjesno. Neki dijelovi u našoj unutrašnjosti koji su u mraku, odnosno koji su ostali „bez struje“, rade to bez naše svjesne volje. Dogodio se neki kvar zbog kojeg struja ne dolazi do tih dijelova nas.
Možemo mi pokušavati osvijetliti te dijelove sebe stiskanjem prekidača za svjetlo, no to svjetlo neće proraditi dok se ne ukloni kvar zbog kojeg struja ne dolazi do tih dijelova.
Objasnit ću to uz pomoć usporedbe za koju ne tvrdim da je i činjenična istina. Više je to simbolična slika.
Recimo da smo kao mala djeca velika ulična lampa koja svijetli jarkim i snažnim svjetlom. Struja u tu lampu ne dolazi iz jednog izvora, već kroz sve što dijete okružuje. Dio struje dolazi kroz brigu roditelja i šire obitelji, prirodu, društvene institucije i uređenje, religiju itd. Sve što postoji u sebi sadrži i „Struju“ koja daje život. Čim smo se rodili, imamo bezuvjetno pravo na uživanje te „Struje“, no kroz odgoj učimo da je uživanje u Njoj uvjetovano. I tako počinjemo stvarati mentalne i perceptivne kućice i okvire kroz koje doživljavamo svijet. Počinjemo tražiti mrvice te „Struje“ prilagođavajući se tuđim očekivanjima, iako u sebi cijelo vrijeme imamo pristup izobilju „Struje“.
U sebi počinjemo osjećati sve veći mrak, usamljenost, napuštenost, strah, nemoć… I sebe više ne vidimo kao sjajnu i snažnu uličnu lampu, već se ogledamo u društvu i vidimo mrak u kojem se nekad ugledaju slabi plamičci svijeća. I tada pokušavamo ugrabiti to svjetlo za sebe, ali to ne ide tako.
I da ga ugrabimo, ono vjerojatno neće sjati jače, već će slabiti dok se ne ugasi, jer to svjetlo nije naše svjetlo. Ne možemo zaista svijetliti u svom punom potencijalu, ako to svjetlo pokušavamo dobiti izvana bez da razumijemo otkuda to svjetlo potječe.
„Struja“ u svima nama već postoji, samo nismo naučili vidjeti je, slušati je, slijediti je, naročito ako nam daje impuls za kretanje u smjeru koji nije zadan obiteljskim, društvenim i religijskim običajima, pravilima i vjerovanjima.
Mnogi od nas žele da im životi budu drugačiji, a rijetki bi napravili iskorak od poznatog i dobro uhodanog načina razmišljanja, ponašanja i emocionalnog reagiranja.
Možda ne trebamo učiniti puno, osim otvoriti percepciju za zamjećivanje te „Struje“ koja svemu daje život i učiti primjećivati je u sebi i oko sebe.
I u tom učenju drugačijeg percipiranja, možda nije pitanje što je dobro, a što nije i zašto, već što podržava Život, a što ne i kako.
Na primjer… Dijete je dovoljno veliko da samo sebi veže tenisice. No, odrasli ipak odlučuju to raditi umjesto djeteta i uvijek nađu neki razlog da opravdaju sebe i svoj postupak kao „dobar“. No, podržava li to djetetov život i podržava li ga na dugoročne staze – uči li ga samostalnosti, kako život zaista funkcionira, snalažljivosti, strpljenju, fazama procesa učenja? Pruža li mu to mogućnost da osjeti da može samo, da osjeti ponos jer se trud isplati, da osjeti ponos odraslih jer je uspio?
Vraćanje Sebi je proces u kojem te pratim, vodim i navijam za tebe dok zajedno pronalazimo načine da u mračnim dijelovima Tebe ponovno ugledaš svjetlo. Svaki mračan i nepoznat prostor u nama budi oprez i strah, a mašta često stvori i razne horor priče o tome što se sve u tom mraku možda nalazi i što možda ruši sliku tebe kao „dobre osobe“ – što to uopće znači? No, kad u toj istoj prostoriji upalimo svjetlo, mašta i strah gube snagu, a stvarnost pokazuje što se tu skriva, za što je došlo vrijeme da odvezemo u reciklažno dvorište, a što možemo iskoristiti i kako.
Advertisements
Advertisements
Advertisements
Advertisements
