Bila je umorna od boli, od pravdanja za svoje pravo, umorna od borbe da se izbori da je ponekad i ona u pravu. Umorila se od svega toga, pogotovo sada kada zna da sve što kaže nema smisla, a niti ikakvog značenja. Jednog dana bila je jaka zima, samo je ustala obukla kaput i otišla, otišla je daleko od svih.

Nitko nije pitao za nju, nitko ju nije tražio, niti ime joj izustio. Smrzavala se, suze su joj tekle niz lice, suze koje su se na njenom licu ledile i pretvarale u sige. Plakala je i vrištala, vrištala je tako glasno da se zemlja raspukla. Čekala je i samo čekala da ju netko dođe potražiti, prolazili su sati, ali nikog nije bilo.

Toga dana je shvatila da je sama, potpuno sama na ovome svijetu. Ustala je pokupila je sve svoje suze i stavila ih u džep kaputa kojeg je imala na sebi te krenula polako sigurnim korakom prema svojoj kući. Kada je stigla čula je dječji plač, a na stolu su je dočekale razbijene čaše, razbacane flašice od piva. Ušla je u dječju sobu od kuda se čuo plač, bacila se na koljena, a djeca sva presretna kada su ugledala svoju majku, pohrlila su u njezin zagrljaj i upitali je: „Majko, cijeli dan plačemo, gdje si bila, htjeli smo te tražiti, ali su naše nožice premalene, no naše su se sklopljene rukice Bogu molile za povratak tvoj.“

Zagrlila ih je cijelom svojom snagom i upitala: „Gdje Vam je tata?“

„Tata je otišao u prvu krčmu s prijateljima, a nama je rekao da čekamo tebe kada dođeš.“, odgovorila su joj djeca.

 Nije pustila niti jednu suzu, samo je rekla: „Od sada imamo samo nas, od sada moramo brinuti jedni o drugima bez tate.“

„Ali kako majko, pa nisi pustila niti jednu suzu, zar ti nije žao?“, čudila su se djeca.

Posegnula je rukom u džep i uzela svoje suze koje je isplakala te im rekla: „Djeco isplakala sam suze i suze, ovo su vam moje suze, neka one budu dokaz da sam davala sve što je u mojoj moći i da sve ove suze koje su sada kišom razvodnjene ostanu sjećanje na one dane kada je sve u meni plakalo, a nitko nije shvaćao da i ja jednom želim biti u pravu.“