Dani se pale i gase i sve je dobro dok je takav ritam.

Dok se ne ugasi dan kada bi se trebao upaliti.

Kao što se meni ljetos ugasio dan, kad sam ujutro nazvala bolnicu.

Kad se moja mama zabunila, pa se probudila na nekome drugome mjestu.

Želim vjerovati na boljem. A, sve to zbog korone, naravno. 

Bila je uplašena, sama, mislila je da smo je ostavili, da smo je se riješili.

Plakala je svaku večer , znam je. 

Nije vjerovala niti pismu koje sam joj napisala, niti tekici s Mini Mouse koju joj je kupio brat.  Presudan je bio vikend,  doktor  je rekao da ne dolazim zbog korone,

jer mama nije u životnoj opasnosti.

Tijekom liječenja, rekao mi je preko telefona i da mi nije dužan dati uvid u lijekove koje je pila. Srce joj je popustilo od prejakih lijekova za smirenje.

Mogla je živjeti još. Dočekati barem svoj rođendan. Božić.

Vidjeti moju Helenu kako raste. Još se nagledati ruža.

Mogla je usnuti u svome domu i u svome krevetu. 

Pomirena. U okruženju ljudi koji je volei kojima sada stravično nedostaje.

Mjesecima je prije toga, zajedno s tatom, slušala svakodnevno o broju umrlih.

Njihova točna godišta i bolesti.

Znala je da sama ima neizlječivu bolest, ali ta je bolest bila kontrolirana i stagnirala je. No, strah je strah. Nikome se ne umire. Ili barem rijetko kome, ali njega se ionako ne pita. Taj obično dočeka stotku.

Bolnice i prije korone nisu bile naše omiljeno mjesto. 

Svaki puta kada bismo naišli na stručnjaka, pa još i razgovorljivog, 

imali smo osjećaj da smo dotakli anđela. To bismo onda i rekli dotičnom ili dotičnoj. 

Neka zna, ako mu ranije nisu rekli, da je anđeo.

I neka i dalje bude takav.

Mislim da liječnici sada prolaze svojevrsni pakao. 

Kroničnim bolesnicima ne može se više na adekvatan način pružiti liječnička skrb. 

Operacije se odgađaju s pretpostavkom da nisu hitne. Nekada pretpostavka zakaže.

Bojim se i pomisliti kako je na onkologiji. Šaljem svaki blagoslov tamo. 

Trudnice i bebe zaražene koronom. Moj bruh valjda neće postati hitan.

Neka čeka proljeće, bolje mu je.

Neki su nezadovoljni jer ne mogu putovati. Neki jer ne mogu zarađivati.

Neki su, poput mene, nesretni jer im je umro netko njihov.

A ova nas pandemija  ponovno, baš kao i proljetos, uči da u jednom trenutku možemo sve izgubiti i da trebamo biti ogromna srca i jako zahvalni ako smo zdravi.

Ako imamo samo uobičajene smetnje i stare bolesti, poduprte dobrom terapijom.

Ako je netko od nas ili naš lakše prebolio koronu.

Ako samo ne viđamo ljude, ne izlazimo bez prijeke potrebe, jer uvijek netko prolazi traumu, dok mi kukamo zbog slomljenog nokta.

I uvijek može biti – gore.

U mom će autobusu sutra ujutro biti sasvim sigurno više od deset ljudi.

Vozit ćemo se do Zagreba u prosjeku 45 minuta.

Ja ću imati pamučnu masku i stajat ću do prozora, tamo gdje se obično voze mame s kolicima. Ako budem imala sreće, bit će lagano otvoren prozor.

Na poslu svakog petka dobijemo e-mail oko 16.00 sati da je zaraženo jedno do troje zaposlenika.

Zbog sve te psihoze, ne smijemo prestati biti ljudi. Povlačiti se u sebe, brinuti se samo i isključivo za sebe. Danas je poznata književnica Đurđica Čilić napisala

 kako je potpuno krivi odabir u ovom vremenu odabrati brinuti se samo za sebe.

Ja se s tim apsolutno slažem. Niti muze ne smiju utihnuti. Naprotiv, treba čitati, pisati, slikati, stvarati.

Darivati jedni drugima barem ono što imamo u obilju.

A ne uskogrudno se dati uvući u neke glupe i bespredmetne rasprave, 

čiji zaključci ako ih i ima, ne mijenjaju ovu odurnu situaciju nimalo.

Možda tek pogoršavaju ionako narušenu energiju.

“Olovne i teške snove snivaju 

Oblaci nad tamnim gorskim stranama; 

Monotone sjene rijekom plivaju, 

Žutom rijekom među golim granama. 

Iza mokrih njiva magle skrivaju 

Kućice i toranj; sunce u ranama 

Mre i motri kako mrke bivaju 

Vrbe, crneći se crnim vranama. 

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu 

Tek se slute ceste, dok ne utonu 

U daljine slijepe ljudskih nemira. 

Samo gordi jablan lisjem suhijem 

Šapće o životu mrakom gluhijem, 

Kao da je samac usred svemira. ” 

( A.G.Matoš)