Ništa nije od drugih. Sve nastaje prvo u nama. Puni smo frustracija i neočišćenih stvari koje se manifestiraju u okom vidljivom životu. Mi nismo kažnjeni ni jednom osobom ili situacijom. Mi samo kažnjavamo sebe svojim pogledima na ljude i život. Svojom percepcijom života.
Život teče svojim tokom. Na nama je da se opiremo tom toku ili da se prepustimo. Kočnice u plivanju rijekom života su najčešće naše destruktivne emocije, razna uvjerenja i predrasude ili kompleksi, programi koji ne daju polet, koji nas zadržavaju na nekom mjestu, opterećenost prošlošću, krivice, optuživanja i puno razmišljanja “što bi bilo, kad bi bilo”.
Treba o svemu promisliti. Posložiti što realnije postojeću situaciju i onda je “otpustiti “. Svako predugo zadržavanje u nekom trenutku svog života, ima za posljedicu da nismo sposobni živjeti u sadašnjosti. Izvrstan je izraz: “život protječe pored nas”.
U današnje vrijeme se više ne sluša glas starijih i mudrijih. Iskusnijih. Život ima svoje zakonitosti i neće ih promijeniti zato što je mladost ili srednja dob tvrdoglava ili umišljena u svojim pogrešnim uvjerenjima. Naravno, saznanje o životnim zakonitostima se najbolje stječe iskustvom. Dobitkom i gubitkom. Kompliciranošću situacija. Što je situacija ili međuljudski odnos kompliciraniji, to mi manje znamo o sebi i životu.
Mudar čovjek sve pojednostavi. Vidi vrlo jasno o čemu se tu radi. Jednim se, logičkim i u ljubavi, potezom sve raščisti. U tom trenu, ostatku svijeta, taj potez može izgledati nerazumno, ali vremenom se pokaže da je bio potreban baš takav i nikakav drugačiji.
Svatko zna za sebe. Možemo se rastrgati između uma i srca. Možemo poslušati sve što nam drugi govore. Možemo promišljati ili slušati glas vlastitog srca. Sve to možemo. I moramo da bi raščistili put do onog što nam duša nalaže. Taj proces čišćenja, pročišćavanja kanala do duše je prijeko potreban da napokon počnemo činiti stvari koje su dobre za nas i za sveopće dobro.
Zakrčeni smo. Gusta, višedimenzionalna mreža naše, bez Znanja, ljudskosti, priječi dotok govora duše. Naša esencija, čista srž od svjetlosti, je skrivena iza te mreže. Kao zarasla šuma, puna šipražja ili kao močvara puna mulja…
Puno je tu posla sa samim sobom i ljudi često odustanu. Postanu zombiji koji čekaju fizičku smrt. Ulove pokoji trenutak da se natrpaju fizičkim i materijalnim, ne shvaćajući što jest, a što nije dobro za njih.
Sve ovo ne možemo sami. Ne možemo ni uz pomoć naših bližnjih. Često su i naši bližnji opterećeni kao i mi. Pa se u međuljudskim odnosima ta mreža još dodatno progusti. Jedina prava pomoć stiže s Nebesa. Iz viših dimenzija Postojanja. Kad se uspostavi kontakt s Nebesima, informacije stižu na različite načine. Nebesa sve znaju, a naši životi im nisu nepoznanica.
Kontakt se ne uspostavlja izvana. Ne postoji određeno mjesto. Ne treba se spustiti pred nas kakav anđeo ili vanzemaljac. Možda bi se netko i “spustio” na ovu Zemlju, u ovu gustu i ljepljivu stvarnost, ali bi ga ljudi prožderali i ne bi mu vjerovali. Kontakt se uspostavlja u nama samima. To svatko od nas mora učiniti sam sa sobom.
Osluškujući i promatrajući samoga sebe, uvelike pomaže da sami sebe upoznamo. Poznavajući sebe, možemo upoznati i sam Život. I raspetljavati mrežu koja nam priječi pogled u ono što nam je dato, darovano tamo na Početku. Pogled i ulazak u stvarni Život, pun obilja, mira i Ljubavi. To je naše jedino stvarno i vrijedno nasljeđe.
Ovo su strašna vremena. Kako je svijet već jako dugo naopačke, protuprirodan, pun krađe i zagađen, stvar je kulminirala do raspada. Ovakvom je svijetu i vrijeme da nestane. Nestanak je proces koji traje, pun turbulencija i kaosa. Veliko čišćenje.
Običnom čovjeku jedino preostaje da počisti samoga sebe. S time izvršava svoju najbitniju životnu zadaću. Nije tu da skuplja materijalna dobra za buduće generacije. Jednim pokretom ruke, sve može nestati u trenu… Vrijeme je da prihvatimo svoje nasljeđe: biti pravi Čovjek.
