Ne želim više biti humana, empatična, s visokim idealima i puna ljubavi prema svemu i svakome. Bar ne prema crnim rupama koje proždiru sve oko sebe i nikada im nije dosta. Nikada i nikada, ma koliko vam uzeli, nikada im nije dosta. Divljenja, potvrda, ljubavi, dokaza, komplimenata, sve proždiru i sve recikliraju u crnu gustu masu nesretnosti, ne-radosti i gladi.

Oni su stalno gladni. Traže ljubav, ali ne vole. Traže da ih se čuje, ali ne čuju baš ništa. Žele govoriti, ali drugi moraju šutjeti. Imaju tisuće pitanja, a ne žele ni jedan odgovor. Toliko su svega gladni, ali ih ništa ne može zasititi. Traže prvo mjesto u svemu, a drugo, treće i četvrto mjesto mora biti prazno. Nitko ne smije stati na njega.

Toliko su maski stavili na svoje lice, da im ne vrijedi skinuti jednu, kad je ispod neka druga.  Oni žele svoj sebični i jadni svijet proširiti na druge ljude. Da im bude jedini. Ne shvaćaju osobne sfere, osobne živote, osobnosti bilo koje vrste. Ne poštuju tuđe svjetove. I ništa tuđe ne postoji. Ili ne valja. Ništa tuđe nije dobro. Oni uživaju jedino kad ih se hvali, veliča i stavlja na pijedestal, a sebe poružnjuje, ponižava i umanjuje. Ne, nemam više sluha za takve.

Duša im je kao zrno riže, a i zrno riže ima više duše od njih. Ružno zvuči, zar ne? Jako, jako, jako ružno. Jer Stvoritelj bi rekao da smo svi Njegova djeca. Takvi, kakvi smo. Savršeni u svojim nesavršenostima. Možemo biti glupi, ružni, jadni, sebični, bolesni, agresivni, ovisni, lažljivi, opasni, loši na sve moguće načine, a opet, Njegova smo djeca.

Da, On je Stvoritelj. On sve zna i razumije i prihvaća. On nam pokazuje kakvi bismo mi morali biti. Je li uopće ijedan ljudski stvor sposoban biti, bar mrvu kao On? Ja nisam. Nikako. Želim svoj mali Svemir za one koje volim i koji me vole. Za one uz koje mi je ugodno i toplo. Za one kojima vrijedim i koji meni vrijede. A vrijedimo upravo onoliko koliko je ljubavi između nas.

Želim svoj mali Svemir za one koji nisu materijalisti, ulizice, manipulatori, neiskreni, fufljavi i mumljavi. Oni koji su iznutra takvi kakvi su izvana. Neka mi oproste svi gladni, svi potrebiti tuđih energija i duša, svi lažljivci i oni koji se skrivaju pred samima sobom, nemam više sluha. Ni volje, ni ikakve potrebe biti nekome hrana, žrtva, metafizički spasitelj koji mora glumatati žrtvu.

Vrijeme careva je završilo. Vrijeme kulta ličnosti je završilo. Boli me đon tko si i što si, kakve titule imaš i koliko si postigao/la u životu. Briga me što si činio/la, tko te uvažavao i hvalio. Ni tri groša ne dam za to. Ni za tvoje riječi, ako ti nisu iz srca. Bitno mi je samo jedno: koliko ljubavi stoji između nas. Kolika toplina koju smo ti i ja stvorili zajedno, nas grije. To. I ništa drugo. Nema gaženja tuđeg srca. Nema bolesti. Samo čisti Svemir pun života.