Uglavnom sam pogriješila. Nisam razmišljala o budućnosti. Jer u nekim godinama potreban vam je samo mir i sigurnost. Nikakve drame, laži, mediji, slava, ljubavi, uzbuđenja, otkrivenja, divljenja, pripitomljavanja na bizarnosti svijeta, pripadnost, sve to vam ne treba.
Već materijalna sigurnost, topao stan, neovisnost o ikakvim političkim i inim igrama, mogućnost da u svakom trenutku odaberete novu sebe i pobjegnete od rastućih okolnosti koje vam se ne sviđaju.
Znam, velik je to zalogaj, i trebalo je sasvim drukčije razmišljati nekoć. Otkriti zanimanje koje omogućava permanentni bijeg, govoriti jezikom koji dominira ili je sverazumljiv, ulogirati se u proizvodnju koja donosi dobit, a ne kibicirati tuđe karte i diviti se kad preživiš.
Ali nije mi bila dana velika pamet, još sam i žensko – što je minus, a dobro sam se i izvukla s obzirom na okolnosti, tako da sad sam tu gdje jesam. Tko je jači, taj kvači. Sve u čemu niste jaki, dohvatit će vas i samljeti. S vremenom.
Sve istine u koje ste povjerovali, u nekom određenom trenutku postat će laž u nekom drugom. I tako stalno. Uvidjet ćete da se sve ponavlja stotinu puta i onda poželjeti mir i slobodu. A ona ovisi o materijalnom. Pogotovo u nekim godinama. Iako to nije uputno reći.
Svi se prave duhovni, skromni, kao, nije to važno, a cijeli svijet oduvijek igra po drugim pravilima i svaki događaj je ekonomske naravi. I kad pecaš ribu na obali, proizvodiš čavle, izmišljaš rat ili lijek za glavobolju, sve je to ekonomija. Sve je biznis, pa i pomaganje drugima. Sve. Svatko prodaje ono što ima. I tako stalno. Umoriš se i poželiš mir. Ali i on, eto, ima svoju cijenu. Možda i najveću.
