Pa Let 3 šokira već tri desetljeća. Smijemo ih voljeti ili ne voljeti, to je blagoslov slobode voljenja i slobode izražavanja. Njihovi scenski nastupi znali su biti i ubitačniji, tekstovi jednako ili više angažirani, suvisliji ili nesuvisliji.  Momci već tridesetak godina uzburkavaju javnost izvodeći neusporedive performanse, ma kako tko nazivao to što rade.

Originalni i uspješni, kreativni, drski i nadareni, od samog početka dijele slušateljstvo svakim svojim pojavljivanjem, no nikad toliko praćeni kao danas. Zašto baš danas? E. pa sad kreće Eurosong, događaj usporediv jedino s nogometnim prvenstvima, ujedinitelj nacionalnog korpusa, buđenje ponosa i poziv u boj. Može netko biti talentiran poput Sinatre ili Armstronga, ali dok se ne krene prema Eurosongu nema puno rasprava.

Junak jedne Kishonove priče godinama pokušava postići uspjeh, angažiran na raznim poljima, no ljudi ga počnu oduševljeno pozdravljati tek nakon što se na pet sekundi pojavi u središnjim vijestima, izgovarajući fatalnu rečenicu koja će ga izbaciti iz anonimnosti: Nema razloga za zabrinutost. Što mislite o općem stanju u svijetu? Nema razloga za zabrinutost.

Eto, nema razloga za zabrinutost. Sav moćni dosadašnji rad Leta 3 ostaje u magli nakon nastupa na Dori i puta prema Eurosongu. Što to ljudi vole ili ne vole?  Jasno je što inače odbija dio javnosti od njihovih nastupa: nepriličnost u priličnoj zemlji. No zašto su baš ovaj put izazvali toliku pompu, može se protumačiti ili velikom gledanošću (dječaci su ušli u svaki dom)  ili jednostavno stanjem nacije. Oni naime postaju naši glasnogovornici (i to prilično glasni), borci za vraćanje identiteta u nestajanju.

Nakon što je kuna isparila s dlanova, a euro zasjao punim sjajem, nakon što su destci, možda i pokoja stotina tisuća ljudi spakirali kufere, nakon što su zatvoreni i zadnji proizvodni pogoni, nakon što su se razmilili uvezeni proizvodi po uvezenim trgovačkim lancima, a uvezene banke stegnule remen štedišama, prosječan vremešni građanin, čija dob već prelazi 45 godina, gleda preda se mrko, nezadovoljno, neveselo i neperspektivno. Preostala mladež već dugo gleda samo svoju sliku na zaslonu mobilnog uređaja, a  umirovljenici dahću od neimaštine.

U rajskoj zemlji, kojoj i ona obećana mora pozavidjeti na ljepoti, a koja pomalo gubi i zadnje simbole identiteta, stapajući se s EUmaticom ili utapajući se u njoj, oko nas ostaje hrpa upitnika i zaplićemo se u mreži niti među kojima tražimo izlaz iz labirinta. Čovjek polako shvaća da u tom pomračenju ipak čezne i za kruhom i za igrama. ŠČ može postati nešto što ujedinjuje i veseli, dijakritički znakovi kreću u boj za ravnopravnost među ćelavim uniformnim znakovima nametnutim u internetskom poretku. Glasaju se svojim barbarskim krikom i pokazuju da još postojimo.

Možemo ih voljeti ili ne voljeti, ali legendarni riječki bend „talasa“, a svojom, kako tvrde, antiratnom porukom i svojim krikom iznad krovova drže nas budnima i glavom iznad mračne svakodnevice.

Bez obzira na to koliko ih podnosili ili ne podnosili, bizarne priče i neponovljiv stil, ironija, krik i buka koju stvaraju bude svakoga, djeluju poput zvončara u ovim mračnim vremenima, ŠČ  in tenebris. Moramo im  poželjeti sretan put u cirkus, na traktoru, dobar uspjeh i pustiti da  svojim ipak  neosporno izvrsnim i neponovljivim vokalom i instrumentalom, umjesto nas vrisnu u glazbenoj središnjici i da nas zadrže još malo na površini.