Kad su u (po mnogima) zlatno vrijeme našeg globusa, još ranih osamdesetih izdanci The Specialsa, Fun Boy Three, lansirali svoj veliki hit, pokušavajući ukazati na probleme koji se valjaju, sigurno nisu ni slutili da će njihov hit potrajati kroz desetljeća, a osobito ne da će u punoj aktualnosti zasjati četrdesetak godina kasnije.
The Lunatics (Have Taken Over the Asylum) stvarnost je koja nas obavija bez izgleda za zrno optimizma. Bijes (lavlji, mačji, epski, lirski i ostali) koji upravo hara po cijelom planetu pokazatelj je kakvo je stanje in Asylum. Demokracija nije na zalazu, nje već nema niti u tragovima, ostala tek kao pojam za udžbenike budućim naraštajima. Baš kao u zadnjoj rečenici Orwellove Farme „već je bilo nemoguće raspoznati tko je svinja, a tko čovjek“, slično se danas preklapaju diktatura i demokracija.
Jer diktatori su nam nametnuti, a demokratore biramo sami, bilo izlazeći ili ne izlazeći na izbore, pa na svaki način podupiremo slatkorječivce koji u trenutku kad dograbe demokratsko žezlo prestaju pokazivati interes za birače. Na raspolaganju su im sva sredstva represije za slučaj da mnijenje počne mnijeti i ne složi se s opasnim i lošim odlukama koje se donose. Nema više konzultacija, referendumi o važnim stvarima mrtvo su slovo, nekritički se raspolaže resursima, oružjem i slobodama. Financiraju se ratovi, pokreću se ratovi, vrše se invazije, sve iz džepova kako se danas voli reći – najranjivijih – kao i onih manje ranjivih i to bez ikakvih pitanja o tome tko što želi ili ne želi, jer demokraciju na djelu sam si birao. Kao uostalom i one čiji fond riječi ne prelazi sedamdeset i to u rasponu od sjajno do užasno.
Ratovi, ratovi, još je Shakespeare govorio da su samo ratovi i pohota vječni, no u prošlosti, kad bi ih pokretali, vladari su bili i vojskovođe. Kraljevi na čelu vojske, carevi, osvajači razni. Zamišljam Džingis Kana kako sjedi u nekom ćumezu i sakriva se, dok mu je vojska u okršaju. Napoleon je i sam došao do mrzlih krajeva. Kraljevi su ginuli u bitkama. A sad kad možemo birati svoje predstavnike, oni momke šalju u boj dok se glasovima iz pozlaćenih bunkera javljaju i dirigiraju, često stvarajući fotoiluzijom iza vlastitih leđa lažnu sliku o vlastitoj aktivnosti.
Demokratori ratove vode na daljinski ili pak šalju formacije kojima se ne približavaju, osim kad ih dočekuju i pokrivaju zastavama. Gradovi lete u zrak, izvori energije nestaju u plamenu, pljačka, dominacija, invazija, rat, tisuće i tisuće mrtvih, „ iz zabave“, i to smo već čuli. Eto našeg izbora i demosa na vlasti.
Svijet se pretvorio u golemu ludnicu i luđaštvo nam se obraća svakodnevno, nije izgledno da će doći do nekog globalnog buđenja svijesti jer lakše je kad drugi odlučuju, sve dok nam bazične životne potrebe nisu ugrožene, dok se raseljavaju neki drugi, dok s plakata učimo kao Iran i Irak nisu ista država, dok nam je fokus na „šeranju“ vlastitih slika po bespućima interneta.
Tko li uopće ovom jadnom svijetu još može pomoći? The Lunatics Have Taken Over the Asylum.
