Koračaš u svijetlo mrtvo podne,
Cestom što je tužnim drumom zovu,
Vrbe se svile u mračnu zelenu vodu,
Sjedaš na deblo koje uspravno je nekad bilo,
A ti ni sjene svoje nemaš – uzmakla je,
Prezireš nadu koja progovara iz magle,
Ne prihvaćaš prividni Božji nehaj.

I tako bogat očajem ispod ogromnoga neba,
Prolaziš pokraj dugog bogatog polja,
Bogataševa usputna stanica tvoja je čežnja,
Oba ste na rubu litice praznoga duha.

Guta te još jedna uboga mračna noć,
Dok prolaziš kroz pusto selo prepuno glasova,
Tama krije tvoj umorni i prazni pogled,
Srce u tišini kuca i polako gubi vrelu krv,
I Boga si napustio – jedinog koji na te čekaše,
Ne, uistinu ne postoji nada za tebe,
Svi izlazi u neki bolji dan su zapečaćeni.

I dok liježeš na slamaricu pametno se pitaš,
Za koga je stvoren ovaj svijet prepun prijezira,
Posvuda kameni svatovi bez čekića i dlijeta,
U lovu na slavu nekog virtualnog svijeta,
Silom nasmiješena lica vape za komentarima,
Izlažu na vjetrometinu djecu i domove svoje,
U natjecanju za naklonost gdje pobjednika nema,
I kako godine prolaze siromaha će sve više biti,
Kada netko ugasi reflektore i te nerealne snove,
Opustjet će mnoga srca prepuna praznine,
I zapitati se čime se dignuti u Božje visine.