Od jučer, 5. prosinca, na snazi ​​je bila zabrana uvoza nafte iz Rusije u Europsku uniju morskim putem. Jedan od nekoliko koraka koji bi u konačnici trebali potpuno odsjeći europsko tržište od opskrbe ruskim energentima. Cjenovni limit za rusku naftu također je postavljen na 60 dolara po barelu, pri čemu je Moskva jasno dala do znanja da one zemlje koje podržavaju takvu mjeru ionako neće dobiti naftu.

Ali za Europljane to znači da se sve više moraju osvrtati na druge dobavljače kako bi zadovoljili vlastite potrebe. Iako su Sjedinjene Države sada povećale domaću proizvodnju na 12,3 milijuna barela dnevno (bpd) sa 9,7 u svibnju 2020. godine, to je još uvijek ispod rekordnih 13 milijuna barela dnevno proizvedenih krajem 2019. Međutim, domaće politike (kao što je “ Green New Deal ” američkih demokrata) i lokalni otpor problemima s povećanjem proizvodnje nafte. Nedostaju i nalazišta nafte koja se lako i jeftino razrađuju i koja obećavaju odgovarajuću dobit. Međutim, to također jasno pokazuje da se Europljani ne mogu osloniti na dostatne zamjenske zalihe s druge strane Atlantika.

Dakle, dok Rusija sada opskrbljuje zemlje poput Kine ili Indije (čak i bez ograničenja cijena) s pristojnim popustima do 40 posto na tržišnu cijenu, Europljani se moraju opskrbljivati ​​po tržišnim cijenama. Države koje su “prijatelji” s Rusijom tako dobivaju jeftinu naftu, dok države OPEC-a opskrbljuju Europljane znatno skupljom naftom. Time, međutim, gube i globalnu konkurentnost, koja je već pretrpjela značajan pad zbog visokih cijena plina. Bez jeftine energije, Europa s visokim troškovima plaća u cijelom svijetu jednostavno više nije zanimljiva kao mjesto proizvodnje.

EU sankcije protiv ruske nafte tako se pokazuju kao daljnji udarac njihovom vlastitom gospodarstvu, ali i vlastitom narodu. Oni su suočeni s trajno visokim cijenama energije, dok druge vlade (poput indijske) zastupaju nacionalne gospodarske interese i pokušavaju zadržati niske pritiske na troškove.