U devet mjeseci ove godine Hrvatska je u vanjskoj trgovini ostvarila povijesno najveći deficit – od 100 milijardi kuna. U čitavoj prošloj godini deficit je iznosio 80 milijardi kuna. Kada bismo deficit u prvih 9 mjeseci ove godine mjesečno uprosječen digli na čitavu godinu, onda bi on iznosio nevjerojatnih oko 130 milijardi kuna. Takav dramatičan rast uvoza nema nijedna bivša socijalistička zemlja koja je ušla u EU, već naprotiv – na izvozu su se digli.
To je ono što govorim godinama; da se konkurentnost našega izvoza pogoršavala zbog 28 godina nerealnog tečaja kune koji je čitavo to vrijeme sistematski uništavao izvozni sektor. Tako osakaćen on će ući u eurozonu uz maksimalne disparitete troškova, stope inflacije i fiksiranog tečaja koje nakon toga nijedna mjera ne može ispraviti, osim jedne.
To je devalvacija rada, odnosno plaća. To je već na djelu jer se ovih dana usporedo sa suludom akcijom uvođenja eura mijenja i Zakon o radu da bi se poslodavcima dopustilo jednostavnije smanjenje ili zadržavanje plaća na duži rok te davanje otkaza.
Tako ogroman deficit u robnoj razmjeni sa svijetom zasada se krpa iz dva izvora: prihodi od turizma i devizne doznake naših radnika i umirovljenika iz inozemstva. Prva sezona koja podbaci izbacit će na površinu okrutnu činjenicu da se ne može živjeti samo od usluga u turizmu, a industriju su nam najvećim dijelom uništili.
Što je deficit vanjske trgovine veći – rast će i vanjski dug i tako sve u krug do pucanja. Ali Vlada se ne sekira zbog svega toga, jer sve nade polaže u famozne EU fondove koje ćemo sve do zadnjega eura morati otplatiti i to na indirektan način.
Po sličnom obrascu razvijat će se događaji i u drugim slabijim zemljama članicama eurozone što će unutar nje kumulirati dugove koji će postati nerješiv problem jer u eurozoni nema solidarnosti već svatko gleda sebe. A takva EU i monetarna unija ne mogu opstati.
I tako je država Hrvatska stvorena u ratu uz velike žrtve, a ekonomski razgrađena u miru. Zna se od koga.
