Sporazum o pandemiji trebao bi biti finaliziran sljedeći tjedan i postavlja se pitanje hoće li ga Tedros uspjeti progurati?
Prije nekoliko tjedana ovdje smo vas obavijestili o predstojećim pregovorima o pandemijskom sporazumu, koji će se održati prvog tjedna studenoga.
Budući da je ova tema vrlo važna, a druga medijska sredstva – pa čak ni alternativni mediji – uopće ne pokazuju zanimanje za nju, odlučili smo ponovno skrenuti pozornost na nju kako ne bi pala u zaborav.
Ako Tedros sljedeći tjedan uspije progurati svoje i natjera sve države članice da postignu suglasnost o konačnom tekstu priloga o pristupu patogenima i podjeli koristi (PABS), to će značiti da je ovaj vrlo opasan dokument dovršen.
O čemu će se, dakle, raspravljati?
Od 2. do 13. studenoga 2026. pregovaračke delegacije ponovno će se okupiti u Ženevi kako bi raspravljale o pandemijskom sporazumu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Glavni tekst usvojen je još 2025. godine.
Međutim, sporazum još uvijek nije jasno definiran u pogledu ključne sastavnice: sustava za pristup patogenima i podjelu koristi (PABS).
Taj sustav obuhvaća razmjenu patogena i podataka o genetskim sekvencama, kao i distribuciju cjepiva, dijagnostičkih metoda i terapija razvijenih na temelju tih podataka.
Neriješena pitanja uvrštena su u zaseban prilog. Bez njegova dovršetka cijeli se sporazum ne može podnijeti na potpisivanje i ratifikaciju. Stoga je predstojeći krug pregovora vrlo važan.
Ne radi se samo o tehničkim pojedinostima, nego i o uvjetima pod kojima će države ubuduće međunarodno surađivati u području pripravnosti za pandemije.
WHO opravdava svoje napore potrebom za boljom pripremom za buduće pandemije. Međutim, legitiman cilj ne zamjenjuje obvezu razmatranja međunarodnih sporazuma s obzirom na njihove političke posljedice.
Tko ima koje ovlasti? Koliko daleko sežu obveze država članica? I kako se može osigurati da međunarodna koordinacija ne ograničava opseg nacionalnih odluka koje imaju demokratski legitimitet?
Na ta pitanja potrebno je odgovoriti prije nego što vlade pristanu na takav sporazum. Iako WHO nije svjetska vlada i pandemijski sporazum joj automatski ne daje ovlasti za uvođenje općedržavnih lockdowna ili obveznog cijepljenja, ključno pitanje ostaje: koje obveze države doista preuzimaju i kakvi će politički mehanizmi iz toga proizaći?
Osobito nakon iskustava s pandemijom bolesti COVID-19, takvu raspravu ne bi trebalo odbacivati.
Ograničavanje temeljnih prava, zatvaranje škola, ograničenja putovanja i gospodarsko opterećenje ostavili su duboke rane. Mnogi ljudi stoga zahtijevaju razumljiva pravila, transparentne procese donošenja odluka i jasnu odgovornost političkih aktera.
A pandemijski sporazum ne donosi ništa od toga.
Tijekom pandemije vlade su sklapale opsežne ugovore o cijepljenju i uvodile opsežne mjere. Obitelji su se morale nositi s ograničenjima kontakata, djeca su gubila dragocjeno vrijeme u školi, a poduzeća su se našla pod pritiskom.
Neke su se odluke često donosile pod znatnim vremenskim pritiskom, dok su javne rasprave o koristima, rizicima i alternativama ponekad bile oštro osporavane.
Ta nam iskustva pokazuju da se u kriznim situacijama poseže za svim mogućim sredstvima. Interesi stanovništva podređuju se institucionalnom ugledu, geopolitičkim obzirima i gospodarskim interesima farmaceutskih tvrtki.
Pravedna i provjerljiva pravila osobito su važna za sustav PABS. Kada države dostavljaju podatke o patogenima, distribucija lijekova razvijenih na temelju tih podataka i obveze proizvođača moraju biti transparentno regulirane.
Odlazeći glavni direktor WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus zalaže se za dovršetak sporazuma. Preostala pravila sustava PABS smatraju se ključnima za dovršetak sporazuma.
Njegov mandat završava u kolovozu 2027., a sklapanje sporazuma prije tog datuma predstavljalo bi značajan politički uspjeh za njega.
Stoga se računa na to da će sporazum, zajedno s prilogom PABS, biti odobren na skupštini WHO-a u Ženevi, koja će se održati u svibnju 2027. godine.
Studeni pregovori ne smiju postati pitanje o kojem će odlučivati isključivo stručne delegacije i međunarodne institucije.
Parlamenti, mediji i javnost moraju moći razumjeti koje se obveze preuzimaju i kakve bi posljedice one mogle imati za nacionalnu zdravstvenu politiku.
Dosad, naime, nitko ne zna kakav će biti konačni sadržaj priloga PABS. Mogli bi ondje podmetnuti, primjerice, nešto od onoga što je nakon velike pompe uklonjeno iz izvornog prijedloga pandemijskog sporazuma.
Naravno, nije jasno ni oko čega će se države članice dogovoriti. Ovoga puta ovo pitanje uopće ne zanima svijet. To se vidi i po tome što više nije tema čak ni alternativnih medija.
O glavnim medijima ne govorim jer su oni o tim temama oduvijek šutjeli.
Predstavnicima pojedinih država jedno bi trebalo biti jasno: nikakav bjanko ček za WHO. Nikakvo odobrenje bez potpune transparentnosti. Nikakve međunarodne obveze bez učinkovite kontrole.
Glasovanje „protiv” trenutačnog prijedloga sporazuma stoga je legitiman politički signal.
