Dok držimo naše pametne telefone u rukama i opušteno skrolamo našim palcima po sadržajima na njihovim zaslonima uz jutarnju kavu, stanimo na tren i razmislimo o tome od čega je sačinjen naš mobitel i kako je uopće proizvodnim procesom došao u naše ruke. Amnesty International već godinama u svojim izvješćima upozorava kako u mnogim rudnicima u Demokratskoj Republici Kongo, drugoj najsiromašnijoj zemlji svijeta u kojoj se nalazi više od polovice svjetskih zaliha kobalta, rade djeca u nehumanim i za ljudsko zdravlje vrlo opasnim uvjetima. Godine idu i ništa se ne mijenja. Iskorištavanje dječje radne snage nije novost, ali je sramota s kojom ovaj svijet živi i koja nikako da se iskorijeni. Naprotv… Kapitalisti su u stalnoj potrazi za što jeftinijom proizvodnjom proizvoda koje će potom skupo prodavati. Koje li matematike.
Većina rudnika jako su opasni i iskorištavaju djecu koja u njima rade kao jeftina radna snaga bez zaštitnih rukavica i maski koje bi zaštitile njihov respiratorni sustav. Produkcija u takvim obrtničkim rudnicima sve je veća i kao da ništa nije važno osim nje, pa tako ni ljudski životi.
Kobalt je po mnogima postao vrjedniji od zlata, koliko proizvođačima pametnih telefona za čije se baterije kobalt koristi, toliko i proizvođačima električnih automobila čije su baterije također od kobalta. Demokratska Republika Kongo i te kako je bitna destinacija na karti svijeta kada je kobalt u pitanju, jer upravo se tamo nalazi jedan od najvećih rudnika kobalta u svijetu.
Bez kobalta ne bismo mogli voziti naše ‘eko’ električne automobile niti imati naše pametne telefone. A, ono što je najžalosnije je upravo to da korporacije iskorištavaju dječju radnu snagu kako bi došli do kobalta. U Demokratskoj Republici Kongo 40.000 djece radi u rudnicima kobalta za nikakve novce.
Čelnici automobilske industrije već su više puta bili prozivani za narušavanje ljudskih prava i eksploataciju dječje radne snage pri nabavi kobalta, pa su zbog toga s pravom zabrinuti, jer ne žele biti javno upleteni u ovu sramotnu praksu za koju svijet unatoč medijskog šutnji – zna.
Rudnici Konga su sramota svijeta. Vidjeti tu malu djecu, od četiri godine starosti na više, kako svojim malim ručicama prebiru po kobaltu znači svjedočiti nepravednom svijetu u kojem živimo, pogledati mu izravno u oči i zapitati se – zašto ovakvih tema nema više u vodećim i moćnim medijima koji imaju utjecaj da nešto promijene? Zašto se ovakvim i sličnim praksama već jednom ne stane na kraj?
Svi samo sliježu ramenima i gledaju svoja posla. Empatije nema. Tužno je kada ovakve priče ostanu samo priče koje će netko pročitati, jer radi se o stvarnim ljudima koji pate i rade kao robovi za nikakve novce kako bi ostatak bogato i tobože naprednog svijeta na njima i njihovu radu zarađivao milijarde.
Tehnološki divovi poput Applea i Microsofta također su se našli na udaru žestokih kritika zbog svega ovoga. Po podacima iz izvješća Amnesty Internationala iz 2016. godine saznalo se da se radi o velikom broju djece koja kopaju i rade u ilegalnim rudnicima u potrazi za toliko vrijednim kobaltom kojega potom spomenute tvrtke koriste u izradi svojih skupih uređaja.
Nakon kritika, Apple je bio najavio kako će zaustaviti opskrbu kobaltom iz tih rudnika i detaljno istražiti lanac opskrbe putem kojeg kobalt iz Konga dolazi do baterija u njihovim proizvodima. Kao da nisu znali. Teško je u to povjerovati. PR službe odrađuju svoj dio posla kada govorimo o kriznom komuniciranju, a reći da nešto nisi znao uvijek je jedna od opcija, ali teren te opcije vrlo je sklizak, što nam je svima jasno.
U tim su rudnicima tragedije vrlo česta pojava. Sjetimo se stradavanja desetak radnika prilikom urušavanja jednog takvog obrtničkog rudnika 2015. godine.
Javnost ne mari za te podatke, jer uzima zdravo za gotovo proizvode kojima se koristi, zato podsjetimo – dvije trećine svjetske opskrbe kobaltom dolazi upravo iz rudnika Konga natopljenih dječjim znojem. Američki mediji objavili su da se po vladinim podacima iz Konga godišnje izveze oko 269.254 tona kobaltnog hidroksida.
Ogromna i sve veća potražnja za kobaltom povećala je proizvodnju u regiji Katanga, bogatoj tom rudom, u kojoj je rudarstvo sastavni dio života i posve uobičajeno poput bilo kakvog drugog poljoprivrednog posla.
Novi rudnici i dalje niču preko noći. I dok izvoz raste, proizvodnja ostaje gotovo ista u velikim rudnicima kojima upravljaju tvrtke Glencore Plc i China Molybdenum Co.
Sada znamo da je kobalt bitna komponenta za baterije pametnih telefona i prijenosnih računala, kao i to da multinacionalne kompanije kao što su Apple i Samsung zarađuju milijarde na svojim proizvodima, no mnogi od onih koji rade na vađenju kobalta zarađuju samo 8 penija dnevno u očajnički opasnim uvjetima.
Uz malo propisa koji zahtijevaju od tvrtki da prate svoje linije za opskrbu kobaltom, a većina svjetskog kobalta kako rekosmo, dolazi iz Demokratske Republike Kongo, velika je vjerojatnost da naš pametni telefon sadrži bateriju s kobaltom kojeg su rudarila djeca u toj središnjoj afričkoj državi.
U specijalnom izvješću Sky Newsa iz 2017. godine u jednom rudniku kobalta djeca su se mučila na kiši noseći ogromne vreće kobalta na svojim leđima. Tada osmogodišnji dječak po imenu Dorsen nije imao cipele na nogama i rekao je da posljednja dva dana nije zaradio dovoljno novca za jelo – unatoč tome što je radio oko 12 sati dnevno. Zar je osam penija dnevno dovoljno za preživljavanje?
Njegovi odrasli kolege prema njemu se ponašaju despotski – tjerajući ga da radi iznad svojih mogućnosti, prijeteći mu batinama ako pogriješi i izderavajući se na njega te ga požurujući, na što dječak reagira vrlo stresno – što je vidljivo u spomenutom izvješću. Dorsenov prijatelj Richard pričao je kako ga je cijelo tijelo svaki dan boljelo od teškog fizičkog rada. Mala Monica iz iste reportaže u vrijeme snimanja iste imala je svega četiri godine i već je bila zaposlena u rudniku. Upitajmo se – zar je normalno da ovako mala djeca rudare kobalt kako bismo imali pametne telefone, računala i električne automobile?
Usput budi rečeno, rudničke tunele ručno kopaju rudari koji nemaju nikakvu zaštitnu opremu. Tuneli nemaju oslonce i skloni su urušavanju, posebno na kiši te dolazi do tragedija koje se nažalost ne mogu spriječiti jer nisu osigurani pravi uvjeti za rad. U jednom rudniku radnici su srušili i pobacali sve alate u znak protesta i podrške kolegi rudaru koji je poginuo nakon jednog takvog kolapsa.
Becha Gibu, liječnica u selu Kimpesa, rekla je da mnoge bebe koje se tamo rađaju imaju misteriozne bolesti – “Postoji mnogo infekcija s kojima se rađaju, ponekad je u pitanju osip, ponekad su im tijela prekrivena mrljama. Mame također nisu dovoljno jake pri porodu – sve je to posljedica rudarenja.” Svjetska zdravstvena organizacija izdala je upozorenje o štetnosti kobalta za ljudsko zdravlje, a s obzirom da ljudi u Kongu rudare bez ikakve zaštite, mnogi od njih su i oboljeli, najčešće od tumora.
Demokratska Republika Kongo nalazi se na jednom od najbogatijih mineralnih nalazišta na svijetu, s ogromnim količinama zlata, kositra i kobalta ispod svog tla. Ovaj pokvareni svijet, odnosno bogati dio svijeta, iz ovako siromašnih zemalja uzima prirodne resurse kao blago na kojem će se još više obogatiti. Pohlepa bogatih ne poznaje granice. Nema većeg apsurda ni paradoksa, da ova siromašna dječica hrane bogate kapitaliste koji svakim danom žele biti što bogatiji na račun sirotinje. Sve se zna, a svi se prave kako ništa ne znaju i kako ih se to ne tiče. Srami se, svijete.
Dorsen, Monica, Richard i ostali mališani poput njih svakodnevno hrane samozvanu ustoličenu gospodu i kojekakve skorojeviće svojim malim ručicama. Eto, kakvih ljudi ima – ljudi koji besramno eksploatiraju siromašne kako bi njima bilo bolje, odnosno kako bi oni imali puno previše i uvijek više od onoga što trenutno imaju.
I onda se mi čudimo kada je netko u našem susjedstvu egoističan, pokvaren, zloban, tračljiv, lažljiv i sklon podmetanju… Nemojmo se više čuditi. Došao je trenutak kada naše čuđenje mora prestati i kada moramo shvatiti da ljudska pokvarenost nema granica, a suzbiti je možemo jedino djelovanjem protiv zla na ovome svijetu na ovaj ili onaj način. Svatko je od nas pozvan da to učini na neki svoj način. Baš svatko. A ovaj će nam svijet biti itekako zahvalan. Dorsen i Richard su zahvaljujući jednoj humanitarnoj organizaciji i sponzoru dobili priliku da se školuju i upoznaju život dostojan čovjeka. Dorsen je po prvi put u životu obuo cipele koje do tada nije imao. No, brojni su mališani ostali zarobljeni u siromaštvu i prisilnom robovskom radu…
I zato, svaki put kada uzmemo naš mobitel u ruke, kada sjednemo za naše računalo ili sjednemo u naš električni automobil, sjetimo se kako su svi ti proizvodi natopljeni znojem siromašnih afričkih mališana… A svijet sve to šutke promatra. Pitamo se – gdje je u ovoj priči filantrop Bill Gates – da zaštiti ovu jadnu djecu? Njega izgleda zanima samo cijepljenje…
Pogledajmo reportažu Sky Newsa koja nas neće ostaviti ravnodušnima te potom ponovni susret s Dorsenom i Richardom kojima se pruža šansa za normalan život…
Izvor: Sky News, YouTube, Bloomberg