Do sada smo na društvenim mrežama unatoč strogoj cenzuri vidjeli brojne reportaže iz Kine koje su nas šokirale. Ljude se tretira kao stoku, nasilno ih se odvozi u karantenske kampove u kojima su uvjeti za život nemogući i doslovno nehumani. Ti su logori gori od zatvora. A sve zbog nekog virusa i QR koda koji određuje razinu nečije slobode kretanja. Tri svjetla semafora tu su kako bi odredila sudbinu ljudi.

Crveno svjetlo automatski smješta ljude u logore oduzimajući im slobodu. Da. Sve se to događa u Kini. Kada mislimo da gore ne može – vidimo da nažalost može. Vidjeli smo već kako ljude hvataju šinterskim hvataljkama, mrežama za leptire, kako ih vežu lisicama dok ih odvode na testiranja, kako ih nasilno te čak i pod oružanom prijetnjom izvlače iz njihovih domova uz vriskove odvodeći ih u karantenske kampove odvajajući članove obitelji jedne od drugih, kako potom redari u bijelim skafanderima rovare po njihovim praznim stanovima uzimajući što god im se nađe pred nosom.

Vidjeli smo kako neposlušne ljude koji se odbijaju pokoriti sustavu lijepe folijama i selotejpom pretvarajući ih u žive mumije lišene bilo kakve slobode vršenja nužde i kretanja te ih poput poštanskih paketa pakiraju u kombije i odvoze u karantene. Vidjeli smo transport ljudi u stočnim vagonima s rešetkama i prijevoz ljudi u zatvorenim pokretnim boksovima nalik kavezima na aerodromima. Vidjeli smo plastične ćelije u kojima su ljudi potpuno zatvoreni pod izgovorom nekakve izolacije jer su tobože zaraženi virusom, a u biti borave u tim plastičnim kavezima bez imalo dotoka zraka dok čekaju svoju sudbinu. Jednom riječju – prestrašno i nevjerojatno.

Ljudi su primorani na stalna Covid testiranja kako bi uopće živjeli u toj zemlji. Non-stop trče i jure na ta testiranja, satima stoje u redovima samo kako bi mogli nastaviti živjeti, a da ne govorimo o tome kako se osjećaju dok strahuju zbog boje koja će se pojaviti na njihovu QR kodu. Žive pod stalnim stresom. Mole Boga samo da bude zeleno, svi samo iščekuju tu zelenu boju koja im jamči slobodu. Nepregledni redovi za testiranja već postaju mučni za gledanje. Cijeli stambeni blokovi se ograđuju ogradama, žicama. Stambene zgrade pretvorile su se u zatvore u doslovnom smislu. Zbog jednog pozitivnog slučaja, cijele se zgrade pretvaraju u zatvore. Cijeli se gradovi svako malo zatvaraju. Karantenski logori izgledaju užasno. Tamo ljudi žive u kontejnerima, a hranu dobivaju kroz mali prozorčić. Život postaje nemoguć pretvarajući se u noćnu moru. Distopijski prizori iz Kine lede nam krv u žilama. Kriva boja QR koda može ljude doslovno ostaviti da spavaju na cesti, jer ne mogu ući u svoje stambene zgrade. I te smo prizore vidjeli. Ljude koji spavaju na cesti ispred svojih zgrada u koje ne mogu ući. Možemo li ostati ravnodušni na sve ovo što se događa u Kini?

I onda kada mislimo da nas više ne mogu iznenaditi vijesti iz Kine, Covid redari nas ponovno neugodno iznenade svojom brutalnošću i nehumanim tretmanom svojih sugrađana koje nerijetko i tuku ako ih odmah ne poslušaju. Ako je vjerovati snimkama koje dopiru do nas, situacija u Kini postaje sve gora i gora što se tiče uvođenja totalne represije, još i gore od one kojoj smo do sada svjedočili.

Cijela zemlja kao da se pretvorila u jedan veliki logor u kojemu se ljude maltretira. Upravo zbog toga, mnogi ljudi u Kini odlučili su okončati svoje živote ne mogavši se nositi s ovom nepodnošljivom represijom. Nisu mogli doći do hrane i adekvatne medicinske skrbi i bacali su se kroz prozore i balkone u smrt. Skok u smrt bio im je draži od života u zatvoru represivnog sustava. Te su snimke brojnih samoubojstava obišle svijet zahvaljujući internetu, no ni to nije bilo dovoljno da se nešto poduzme i spriječi daljnji društveni pad u ponor.

Poslušnost tamošnje populacije ide na ruku sustavu koji svakim danom ide sve dalje u uspostavljanju potpune kontrole nad cjelokupnim stanovništvom, a virus, testiranja i cijepljenja samo su poslužili kao savršen izgovor za uvođenje potpune diktature. To što su ljudi izmoreni od svega toga, što su gladni, što mala djeca umiru u kavezima bez svojih roditelja od kojih su odvojeni i adekvatne skrbi, kao da nikoga ne zanima. Rijetki se mediji usuđuju progovoriti o situaciji u Kini, pa se o tome saznaje tek putem društvenih mreža, no, eto, nađe se pokoji medij poput austrijskog RTV-a koji ipak svojim pratiteljima nudi pravu sliku svijeta i društva u kojem živimo. Svijete, zapitaj se – kakva je to slika vremena u kojem živimo? Svi smo mi ovdje na istom planetu i ne bismo smjeli ostati ravnodušni na nepravde kojima nas moćnici zapljuskuju. Evo i malog podsjetnika na sve to, a pogledajte i reportažu austrijskog RTV-a. Nadajmo se da će ovo ludilo jednog dana prestati i da će ovaj svijet biti poželjno i ugodno mjesto za život svih ljudi na svijetu bez razlike. Dužni smo upozoriti na nepravde, a ne zataškavati ih i cenzurirati.