U Galeriji Vladimir Filakovac u zagrebačkoj Dubravi otvorena je retrospektiva fotografija Vinka Šebreka.
Kao što je Vinko Šebrek, zahvalni sugovornik, tako je i njegov koncept izložbe sasvim sigurno olakšao pristup njegovim fotografijama, od kojih je ovo tek jedan mogući izbor, no sasvim sigurno razložan presjek jednog dugog kreativnog puta koji će u 2023. godini ispuniti punih 65 godina. Na tom je putu autor sazrijevao, osluškujući znalce, čitajući, gledajući i promišljajući, kako sam kaže, prepuštajući se ponekad promjenama i eksperimentima, poput mnogih drugih fotografa. Međutim, njegov je istinski i ponajbolji izbor onih fotografija gdje je stajao zadivljen pred veličanstvenom prirodom, monumentalnom arhitekturom, slikovotim detaljima, ili je pun ljubavi fotografirao obitelj, rodbinu i prijatelje.
Vinko Šebrek neskriveno spominje svoje suradnike koji su ga učili i pomagali mu u laboratoriju kada je crno bijela fotografija tražila više od kadriranja i manipulacije svjetlom – i laboratorijsko znanje. Pozorno je osluškivao znalce koji su mu pomagali da prepozna značaj koncepta u fotografiji, da savlada opažanje i interpretaciju tuđih fotografskih radova, i naposlijetku da prihvati računalne alate za novu vrstu manipulacije bojama. No, ova potonja nije uvijek odviše sretna.
Vinko Šebrek u svojoj se vojno-avijatičarskoj službi bavio i novinskom fotografijom, za vojnu press službu, međutim taj je rad na ovoj izložbi tek kratko naznačen.
Zahvaljujući tom pozivu napravio je i izvrstan ciklus fotografija aviona i padobranaca (Homo volans, 1999. godine), a da ga je nebo privlačilo potvrđuje i ciklus fotografija Igra balona (2002. godine). Po tom se privilegiranom položaju izdvaja od ostalih fotografa motivom.
Kao fotograf amater, koji se, kako sam kaže, uvijek vezao uz fotoklubove, od srednje škole (Fotoklub Karlovac), zatim za Fotokinoklub Brežice (od 1971., gdje je bio deset godina predsjednik), te napokon od 1995. za Fotoklub Zagreb, gdje je 12 godina bio također predsjednik, te je za svoje zasluge ovdje i nagrađen. Djelovanje u fotoklubovima značilo je opredijeliti se za fotografiju koja je tematski motivirana izložbama. Jedna od dugogodišnjih izložbi Fotokluba Zagreb je natječajna izložba “Zagreb i Zagrepčani”, koja u ovoj izložbi također zauzima svoje mjesto i dakako, predstavljena je sa nekoliko radova. Uloviti neki osobiti trenutak u gradu koji je već toliko puta fotografiran doista nije lako. Međutim, Vinko Šebrek kaže, da gotovo uvijek ima sa sobom fotoaparat, tako da ga motiv, koji mu se ukaže zanimljivim, a dogodio se slučajem, ne pobjegne.
Tako je nastala fotografija kostimiranih mladih dama, koje čine dio turističke atrakcije grada. Fontana Manduševac na trgu, snimljena je iz sasvim osobnog i intimnog kuta, bez očekivano reprezentativnog karaktera tog ukrasa glavnog zagrebačkog trga, čime je izbjegnut stereotip. Gostiona u Tkalčićevoj pred oronulim zidom s bocom pive i dvije osobe, sasvim je intimnog i pomalo opskurnog karaktera. To je fotografija onog skrovitog neglamuroznog pogleda na grad i njegove stanovnike, dakle je fotografska uspješnica; bijeg od glamura i očekivanih fotografija koje bilježe živost konzumentskog grada. Suprotno tome, u ciklusu Urbane fotografije, kako ju je autor nazvao, naći ćemo fotografije s putovanja, među kojima je svakako najimpresivniji niz fotografija berlinskog Reichstaga iz 2010., u kojem se dokumentarna fotografija prometnula u sjajnu igru oblika i boja. U tom ćemo ciklusu (ali opet valja naglasiti da je svaki od spomenutih ciklusa predstavljen samo s po nekoliko fotografija jer prostor galerije ne dopušta više) prepoznati i autorovu sklonost da zabilježi kolorističke arhitektonske fenomene. Privlači ga, dakle, i koloristička slikovitost. Iza svega stoji svjetlo, ugođaj, kako tumači autor, svjetlo koje ga fascinira u svim stadijima; kao jutarnja zora, večernji suton, zenit dana ili ono probijeno kroz magle, kao što su, primjerice, konji u Lonjskom polju snimljeni u sumaglici.
I inače, zaljubljenik je u konje, uz koje je, kaže, naučio o važnosti nijeme komunikacije (kao dio emocionalne inteligencije) primjenjive i na ljude, te je jedan tematski ciklus posvetio konjima. Ta plemenita stvorenja fotografirana su u slobodnoj, ali i onoj paradnoj pozi, kada konji dobrovoljno (i ponosno) postaju dio organiziranih predstava (Konji u Hortobagy Parku, 2008. godine).
Iako je Vinko Šebrek, kako kaže za sebe, fotograf “opće prakse” bez posebne specijalizacije za određene teme, unutar cilusa planina i mora, pokazuje visoki stupanj emocionalne i estetske osjetljivosti i fotografske umješnosti kojom prenosi na gledatelje vlastite zanose nad monumentalnim stijenama, planinama, pogledima i horizontima. To ne znači da u detalju (u suženom kadru) ne uhvati poneki izvrstan slikoviti momenat udara vala (Olujno nevrijeme 2005.) ili intrigantnu za oči uvijek dopadljivu igru neznatnog i monumentalnog u suodnosu kakav je autor prepoznao i zabilježio u fotografiji Morski dragulj iz 2014. godine ili Jesenja rapsodija, fotografija u kojoj paukova mreža čini onaj dodatni detalj, koji doduše odvlači pogled od ljepote pejzaža ali zato fotografiji daje onaj famozni “punktum” koji je čini originalnom.
U nekoliko je ciklusa fotografija postavljena kao triptih (što fotografiju uvijek vezuje na strip ili film, višesekuntno uhvaćeno vrijeme, jer sugerira pokret fotografa koji je vidljiv kroz promjenu kadra) i tu je autor osobito zanimljiv. Kolaž “Sinovi i unuci” snimljeno 2015.-2018. godine, triptisi Bijelo, Petrova gora, ili triptih Costa Marina iz 2009. pokazuju da fotografija detalja itekako dobiva u suodnosu sa svojom nasuprotnošću. Među fantastičnim (nadrealističkim) fotografijama istaknula bih Costa Marina. gdje fotografija prerasta svoje granice i ulazi (ovdje pobjedonosno) u domenu čiste slikovnosti.
I da zaključim, ova mala retrospektiva polastoljetnog ( i više) djelovanja Vinka Šebreka u fotografskom žanru puna je zanimljivosti u motivu, ekspresiji, u estetici i osjećajnosti koju Vinko Šebrek prenosi svojoj publici, radujući se ako je potaknuo ljubav za ljepotu i radost pri konzumiranju. Jer, kaže, autor, ja trgujem sa svojim fotografijama, ali ne za novce već za dobre vibracije onih koji će rado gledati i osjećati moje fotografije.
