U posljednja tri tjedna uglavnom je jedna zastrašujuća vijest „prelamala“ medije, gurnuvši u sjenu sve ostale, a svijet, zanijemio od užasa nad tragedijom u Turskoj i Siriji, na trenutak je zaboravio sam sebe. Desetak dana skamenjeni pred strahotama, osjećajući po tko zna koji put nemoć pred silom prirode, bili smo okrenuti samo prema jednom dijelu svijeta.
Naša draga Gea ljutita i sita ljudskog kaosa, kojekakvih proba i rovanja po njenoj utrobi, uzvratila je udarac. Otresla se poput konja, ritnula i pokazala koliko smo slabašni.
Rijetki su to trenutci u kojima se čini da bi se mogle izbrisati granice. No, apsurdima nema kraja, pa je uz iskreno suosjećanje u tragediji, uz probuđenu humanost i solidarnost, uz golemi angažman u spašavanju ljudskih života, isplivala i nevjerojatna i strašna istina kako su neki stradali u spomenutoj katastrofi ipak prioritetniji od drugih. Tako su čak i u ovakvoj situaciji naši i vaši nezaobilazan fenomen.
Nove vijesti, a i nove spoznaje kratko traju, pa eter opet preuzima ono što je na repertoaru čitavu godinu. Svijet sveden na „nas“.
Slušam tako – Gdje je ono N’Djamena? A, da, Čad. A Ouagadougou? Burkina Faso, ili? A Stockholm? A Varšava? No, to znamo.
Valjda nam neki krajevi svijeta ne djeluju posebno značajni i veliki, čak i ako površinom prelaze milijun kilometara, mada i mi, nešto sitniji, ipak volimo da nas vole i da svi sve znaju o našim ljepotama, ljudima i gradovima, našim žrtvama i ratovima.
U Kongu obučavaju mlade, za budnost i obranu. Od koga? Tutsi? Hutu? Ruanda? Tko je predsjednik, koji je ono glavni grad?
U svibnju 2022. za kratko su vrijeme teške borbe u Kongu natjerale desetke tisuća ljudi u izbjeglištvo. Prema UN-u, samo za tjedan dana pobjeglo je i raseljeno preko sedamdeset tisuća ljudi, koji su stalno izloženi nasilju.
Manje-više prolaze nam informacije ispod radara, ako uopće netko smatra da nam ih treba proslijediti.
Znamo li da postoje katastrofe i ratovi i dalje od nas? Tamo daleko. Ne znamo ni o političkim ustrojima, o resursima, niti o tome tko ih izvlači, tko organizira pučeve, tko podržava vlade. Prema imenima smo ravnodušni, a emocionalno isključeni od tamošnjih nemira koji traju, traju, traju.
Malo znamo o svijetu u pozadini priča o bojevim glavama i bajraktarima.
To su oni tamo dolje, die da unten, kako se moglo čuti od nekih sjevernjaka koji tako opisuju sve nas južnije od Beča. Die da unten, što se nikako ne odnosi na Land Down Under, nego samo na treći, drugi ili već nekakav četvrti svijet i drugorazredne, trećerazredne probleme.
A tako je zato što gledamo svijet kroz filtar, kao pomrčinu Sunca i jer postoje vijesti jednakije od drugih.
Kad je na primjer početkom listopada prošle godine velikom većinom glasova Opća skupština UN-a usvojila rezoluciju koja osuđuje ruski pokušaj aneksije ukrajinskog teritorija, ta vijest, što je logično, nije silazila s naslovnica.
Rezoluciju su podržale 143 države, suzdržano je bilo 35 zemalja. Protiv rezolucije je bilo pet država.
Kad je mjesec dana kasnije, u studenom, Opća skupština UN-a velikom većinom usvojila rezoluciju kojom je osudila američki ekonomski embargo protiv Kube, ta vijest nije niti objavljena u većini medija, iako je 185 država podržalo osudu, dvije su bile protiv, a dvije suzdržane. Takav rezultat ponavlja se i ignorira već godinama, a u odnosu prema Otoku ne mijenja se ništa već više od 60 godina. Kako se navodi, rezolucije Opće skupštine nisu pravno obvezujuće, ali prikazuju mišljenje svijeta. Svijeta? I neke su rezolucije jednakije od drugih, pa informacije o jednima odmah dopiru do svijeta, druge, pak, jedva ili nikako.
Koliko bi bilo važno ukinuti spomenuti embargo ne treba niti obrazlagati. Situacija u toj zemlji već dugo nije dobra, no trenutno je iznimno teška. Kako navode kubanski izvori, od 2019. godine sankcije su pojačane s namjerom da nanesu veliku štetu kubanskim obiteljima. Divide et impera.
Ne ide se pod površinu, jer bi se na taj način shvatilo kako je upravo embargo tome uzrok, kako je on kočnica napretka te kako i mi sami neznanjem i šutnjom podupiremo čitav proces.
I Peru je još od prosinca crvena zona, antivladini prosvjedi nakon svrgavanja bivšeg predsjednika paraliziraju gradove, na sve strane mrtvi i ranjeni, no samoproglašeni baš i ne žele izbore.
Scenariji u zemljama srednje i južne Amerike uglavnom se ponavljaju: obično kad netko izvan globalno vođenog mainstreama legalno bude izabran, tad ulična demokracija krene u opsadu i nasilje, rušenje, paljenje, dok ne postigne svoje. Autoproclamados.
I u Brazilu se nedavno tutnjalo i razbijalo, ma tko se još sjeća zašto je današnji predsjednik svojedobno bio zatvoren, kakvo se ono nasilje događalo u Boliviji prije nekoliko godina i tako redom. Sve je to uvijek bilo, ako je uopće spomenuto, tek sedma vijest iza neke važnije – o pretilosti nacije, o sviščevoj meteorologiji, o kojekavim noćima bundeva i sličnog. A o prioritetnim informacijama iz bahatog domaćeg miljea, koje nam u glavama kljucaju poput tempirane bombe, da se ne govori.
Da nema jednakijih i da svijet u pozadini prijelomnih vijesti nije marginaliziran, da ne prihvaćamo informativnu blokadu ili površnost, da znamo više o Maliju, Kongu ili Somaliji, Urugvaju ili Kubi, možda ne bismo stvarali krive slike, gledajući samo „servirani“ svijet, možda bismo i sve prognanike i izbjeglice prihvaćali jednako, bez obzira na to jesu li pješaci, dolaze li vlakom ili su plivači. Onda možda ne bismo prihvatili činjenicu da jedne čeka palica, a druge kruh i sol. Možda bismo shvatili da se nekim zemljama stalno kleči na vratu, dok se u neke druge, pak, stalno upumpava eure (a za stvaranje kojih iz nekih trećih zemalja treba ispumpavati resurse). Možda bi nam jednostavnije bilo donositi i odluke na izborima, jer bismo imali sveobuhvatniju sliku svijeta, međuljudskih i međunarodnih odnosa.
Čini se da se protok dezinformacija i polu-informacija toliko zahuktao, da je nemoguće zaustaviti ga. Orijentirani smo na sebe, na privid solidarnosti koja nestaje u trenutku kad počne zadirati u komoditet i zagrabi malo dublje u džep. Ili kad prestane samopromocija. The show must go on.
Božja ili evolucijska bića kao i pčele, ljudi su ipak manje posvećeni vlastitoj vrsti. Daleko smo i od nekadašnjih lovaca-skupljača, kojima je zajednica predstavljala prioritet. Zaboravljamo da je svijet oko nas golem, stvaran, da su mnoga bića naše vrste na margini, napuštena, ponižena, gladna, u pozadini glavnih vijesti. Postajemo hrčci, samoživi lovci za vlastitu korist, a to nas definitivno udaljava od onoga što smo prvobitno bili ili bismo trebali biti: ljudi.
