Oni koji najviše mrze Rusiju su oni koji utjelovljuju sve ono što tvrde da mrze u vezi s njom: svi su oni za rat, za cenzuru, za propagandu, za operacije patroliranja i podržavaju Ukrajinu u zabrani političkih stranaka i oporbenih medija . Oni su ono što tvrde da mrze.

U međuvremenu, nama koji se protivimo tim stvarima rečeno je da se “preselimo u Rusiju”, iako smo mi ti koji zagovaramo navodne “zapadne vrijednosti” za koje oni tvrde da ih podupiru, a oni čine sve što mogu da ih potkopaju. Trebali bi se preseliti u Rusiju.

Zapadna propaganda znači da se ljudi uvijek protive prošlom ratu, ali ne i sadašnjem ratu. Izazivanje i održavanje američkog posredničkog rata u Ukrajini nije ništa etičnije od njihove invazije na Irak; to samo tako izgleda zbog propagande. Ukrajina nije dobar rat, to je samo trenutni rat.

Samo zbog obilne količine propagande kojom je naša civilizacija opterećena, to nije svima odmah vidljivo. U budućnosti (pod pretpostavkom da prvo sami sebe ne uništimo), propaganda će se raščistiti iz zraka dovoljno da ljudi jasno vide i shvate da su im lagali. Opet.

SAD su nedvojbeno namjerno izazvale ovaj rat . SAD nedvojbeno održavaju ovaj rat. SAD nedvojbeno imaju koristi od ovog rata, dok Ukrajinci, Rusi i Europljani od njega nemaju ništa osim patnje. Apologeti Carstva priznat će ovo posljednje u rijetkim trenucima iskrenosti, kao što je nedavno učinio Matthew Yglesias kada je napisao sljedeće:

“Sjedinjene Države troše dosta vojne opreme u ratu, ali se ona koristi u svrhu uništavanja ruske vojne opreme. Budući da smo već bili potpuno predani antiruskom vojnom savezu, ovo je zapravo jako dobar posao za nas. Uglavnom, NATO oprema + ukrajinski životi se trguju za rusku opremu + ruski životi, što ostavlja NATO ispred sebe. To je dvostruko točno jer je NATO puno bogatiji od Rusije, pa pobjeđujemo u dugotrajnoj igri “neka svatko eksplodira svoje oružje što ga brže može natjerati”.

Opet, međutim, ono što to čini stvarno istinitim je da materijal NATO-a ubija ruske vojnike, dok ruski materijal ubija ukrajinske vojnike. To je dogovor u našu korist.”

Lako je suprotstaviti se prošlom ratu. Teško se suprotstaviti trenutnim ratovima dok nam ih propagandni stroj gura u grlo. Svi su protiv rata dok ne počne ratna propaganda.

Činjenica da Bijela kuća razmatra reviziju kupovine Elona Muska na Twitteru jer se smatra da ima “sve više prijateljski nastrojen stav prema Rusiji” je priznanje da američka vlada gleda na velike platforme društvenih medija kao na vlastite propagandne usluge.

Ne postoji nitko kome se može vjerovati autoritet da odredi što predstavlja “dezinformaciju” ili “dezinformaciju” u ime velikog broja ljudi. To je zato što mi nismo nepristrana sveznajuća božanstva, već vrlo pogrešivi, pristrani ljudi s vlastitim interesima.

Ova kobna logička pogreška u rastućem poslu “provjere činjenica” i “kontradezinformacija” očita je sama po sebi na prvi pogled, a postaje još očiglednija kada primijetite da su svi glavni igrači uključeni u uvođenje i normalizaciju ovih praksi povezanih na vlast .

Ideja da netko treba biti zadužen za odlučivanje što je istina, a što laž u ime običnih građana postaje sve više i više prihvaćena i očito je iracionalna. U praksi to nije ništa drugo nego poziv na agresivniju propagandu javnosti. Mogli biste se složiti s njihovom propagandom. Propagandi bi mogli vjerovati da su potpuno nepristrani i objektivni. Ali sve dok imaju ikakvu oligarhijsku ili državnu potporu, izravnu ili neizravnu, oni nužno provode propagandu u ime moćnika.

Dovedite u pitanje pretpostavku da je to što ljudi govore pogrešne stvari jedni drugima na internetu problem koji treba riješiti. Ljudi su uvijek govorili krive stvari jedni drugima. Neistina je uvijek postojala. Uspjeli smo. To nije problem za koji bismo trebali željeti da moćnici riješe umjesto nas.

Znanost bi trebala biti pothvat koji najviše surađuje na svijetu. Svaki znanstvenik na zemlji trebao bi surađivati i komunicirati. Umjesto toga, zbog naših modela temeljenih na natjecanju, upravo je suprotno: znanstveno istraživanje je podijeljeno na inovatore koji se natječu protiv drugih inovatora, korporacije koje se natječu protiv drugih korporacija, nacije koje se natječu protiv drugih nacija.

Kad bismo mogli vidjeti koliko gubimo zbog ovih modela temeljenih na natjecanju, koliko inovacija ostaje nerealizirano, koliko se ljudskog napredovanja žrtvuje, kako gubimo gotovo sav svoj potencijal mozga zbog ovih modela, pali bismo na koljena i vrištati od bijesa. Da je znanost bila potpuno suradnički svjetski poduhvat košnice uma umjesto podijeljena i okrenuta protiv sebe radi profita i vojne moći, naša bi civilizacija bila nezamislivo naprednija nego što jest. Ovo je nesumnjivo. Odrekli smo se raja da bismo obogatili nekoliko gadova.

Još nije kasno za ovo, naravno. Još uvijek bismo mogli napustiti naše modele temeljene na natjecanju za one temeljene na suradnji i zajedno stvoriti raj na zemlji; samo to moramo željeti dovoljno jako kao vrsta.

Društvo temeljeno na suradnji u kojem svatko dobiva ono što treba ne bi samo eliminiralo neučinkovitosti i prepreke koje stvara konkurencija: ono bi oslobodilo snagu mozga cijele naše vrste da se posveti inovacijama i otkrićima. Kao što je Stephen J Gould rekao: “Nekako sam manje zainteresiran za težinu i vijuge Einsteinova mozga nego za gotovo izvjesnost da su ljudi jednakog talenta živjeli i umrli na poljima pamuka i pogonima za znojenje.”

Siromaštvo, nejednakost, patentni sustav, potreba za zaradom da bi se preživjelo, korporativna konkurencija, korporativna tajnost, konkurencija između država, državna tajna, rat, militarizam; sve te drenaže ostavljaju nam mali dio našeg dostupnog znanstvenog potencijala. Prevladavanje egzistencijalnih prepreka koje smo si postavili u našoj bliskoj budućnosti zahtijevat će ogromnu količinu briljantnosti, a nećemo imati pristup toj briljantnosti sve dok ne postanemo svjesna vrsta i prijeđemo s modela utemeljenih na natjecanju na modele suradnje one.