Nedilja je.
Lipi sunčani dan vanka zove.
Mala dica i njihove matere
se noven danu vesele.
Na more u dragu Vergarolu već lete.
Srići ni bilo kraja i kad su najviše uživali
od jedanput strahovite eksplozije ugasile su
živote 65-ero ljudi i još 50-ero teško ranile.
Bilo je to 18. angušta 1946. lita.
Ka nesrića,
ka tragedija
ka tuga.
Toliko mrtvih i toliko ranjenih u jenen hipu
zavilo je grad Pulu u črno da črnije ni moglo biti.
Za umriti od tuge i žalosti.
Zbog čega i zašto je nika beštija od čovika
to moga učiniti.
Ki je tu strahotu, ti gnjusni i nemoralni čin učinija?
Nažalost, ni dan denas, pokle 75 lit, još vajka se ne zna
koji su to neljudi učinili.
Jedini ki to „znaju“ su i joped
naši dragi talijanaši
ki su u toj velikoj tragediji u Vergaroli
našli razlog za egzodus hrvackih izdajica u Italiju.
Denas mi Hrvati i joped
našin poznatin hrvackin
dobročinstvon preuzimamo
njihove grihe na sebe i sveopćon
masmedijskon paljbon
dajemo podršku noven podivljalon
talijanaštvu na području cile Istre.
Ža mi je, jako mi je ža,
da se strašna tragedija
u Vergaroli na šporki način
koristi u svrhu nove fašizacije
naše drage Istre.
Sloganon Viva Noi!
na jumbo plakatima
pozivaju svoje sljedbenike
na nove talijanaške pohode na svoju rodnu grudu
i svoj narod.
Da, da, i tiči na granah vide da je to tako,
ma nidan ni jenu besidu
da bi protiv tih bolesnih talijanaša reka.
Više ne smimo mučati.
To moramo fermati,
a žrtvama Vergarole obećati da ćemo he
u našin srcima zavajka nositi.
Na taj će način naša povijest
budućin generacijama biti
pravi svjedok vremena,
život pamćenja,
svjetlost istine i učiteljica života,
kako su to već zdavno rekli stari Latini.
