Ono što popularnog YouTubera Vincenta Briatorea u posljednjih tjedan i pol dana okupira u životu je činjenica da mu je poznati glumac Jim Carrey zaprijetio tužbom zbog objavljivanja liste putnika na Epsteinovu letu do njegova otoka, na kojoj se našlo i ime Jima Carreya. Jim Carrey koji je u međuvremenu ugasio svoj Twitter račun, poznat je glumac i moćan čovjek ako ga gledamo kroz prizmu definicije moći ovog prizemnog svijeta, dok je Vincent Briatore, rekli bismo – jedan običan ‘mali čovjek’. Ta sintagma ‘malog čovjeka’ sve me više muči, jer iz priloženog vidim da taj ‘mali čovjek’ uvijek u životu nekako izvuče deblji kraj, pa se moramo pitati – zašto je tome tako? Zašto mora biti tako? Zašto običan, ‘mali čovjek’ mora biti zgažen od strane nekog, tobože ‘velikog čovjeka’? Postoji li način da ovaj svijet prepun ‘malih međusobno otuđenih ljudi’ postane bolje i sretnije mjesto? Možemo li zamisliti zajedništvo običnih, malih smrtnika?
Ono što Vincenta posebno intrigira u ovom slučaju u kojem se upravo on našao u centru skandala je spoznaja koliko su mediji zapravo podijeljeni. S desne strane mediji fer izvještavaju o neobjavljenoj listi klijenata. Spominju Kevin Spaceyja i pričaju o prošlosti Jima Carreyja. S lijeve strane, pak, Vincenta odjednom proglašavaju teoretičarem zavjere, lažovom, optužujući ga da odbija komentirati cijeli slučaj, iako ga je on komentirao i to izravno putem njih, ali njima se očito nije svidjelo ono što je on imao za reći. „To se do sada dogodilo već više puta“, priča Vincent Briatore, pitajući se potom – nije li Jim Carrey svojedobno naslikao Jeffreyja Epsteina htjedući tim svojim likovnim djelom insinuirati da se Epstein možda i nije ubio?
„Da li bi Jim Carreyja sada trebalo tužiti zbog toga što on nije imao pouzdane izvore koji bi potvrdili njegove sumnje, već je imao samo sumnje?“, pita se Vincent. Ovdje se radi o dvostrukim mjerilima. Jednim se ljudima zbog iste stvari sudi, a drugima ne. „Pravila vrijede za tebe, ali ne i za mene…“, ogorčen je Briatore. „Tužbe koje podiže elita služe poput oružja kojim se želi spriječiti ljude da tragaju za istinom. Elite neće biti zadovoljne dok na kraju krajeva Facebook Fact Checkeri neće biti jedini izvor koji će određivati što je istina, a što je laž. Što kažete na to?“ – pita nas sve Vincent, gledajući u kameru – odnosno sve nas – izravno u oči. Razmislimo malo o tome što svi mi dobivamo time što tolike ovlasti dajemo u ruke tzv. provjeravačima činjenica koji su sve samo to ne, to nam je svima jasno.
Can you Trust Facebook Fact Checkers & the Media? #vincentbriatore #JimCarrey pic.twitter.com/8yYyzJqFK9
— Vincent Briatore (@vincentbriatore) February 21, 2023
Ogorčenje ovog, uvjetno rečeno ‘malog čovjeka’ predstavlja moguće i vrlo izgledno ogorčenje svakog od nas, bili mi toga svjesni ili ne. Tko nije bio meta moćne elite i njihovih plaćenika misli kako njega ili nju njihova ruka neće nikada dotaknuti. Sebičnost je čudesan opijat. Svatko misli da je nedodirljiv dok je njemu ili njoj dobro i sve je dobro dok se nekom drugom događa neka nepravda. Sebičnim ljudima nepravda koja se događa nekom drugom dođe kao predstava koju gledaju udobno zavaljeni u svoje kutne garniture. Tuđa nepravda u današnjem okrutnom svijetu nikome ne predstavlja problem. Čast iznimkama.
Ali kada svi oni koji su mislili da su nedodirljivi dođu na red, to im već predstavlja problem, jer sada se ne radi o nekom drugom, nego, gle čuda, o njima, sada se nepravda događa njima. Kako je to moguće, pitaju se. Pa, to se uvijek događa nekom drugom… Da. Metoda vlastite kože je najbolja učiteljica.
Tada kada nepravda pogodi njih, svi se sebični ljudi odjednom počinju češati po glavi i pitati se – što učiniti, kako sad, kome se obratiti za pomoć, zar onim istim ljudima na čiju su nepravdu možda jučer žmirili, čijoj su se nevolji možda potajno smijali, čijim su se problemima naslađivali? Odjednom žale što nemaju iskrenih prijatelja koje nisu znali zaraditi dobrim djelima koja nisu činili onda kada su trebali i kada im je život za to davao priliku.
Trebali bismo imati suosjećanje jedni za druge i probati se zamisliti u ‘tuđim cipelama’ bar na tren, kako bismo bolje jedni druge razumjeli, ali i kako bismo ponovno osvijestili ono što nam svima treba, a to je spoznaja da smo upućeni jedni na druge, da smo živa bića iste vrste koja jedino zajedništvom mogu pobijediti diktaturu kojoj smo izloženi.
Zabrinjavajuće je živjeti u svijetu u kojem javnost mirno promatra kako elite slave čovjeka teškog na stotine milijuna dolara i koji se obrušava na malog čovjeka kao što je simpatični YouTuber Vincent Briatore. Ono što njega posebno zabrinjava je činjenica da se tako veliki postotak Amerikanaca svojevoljno odriče svojih prava i svoje moći. Sve će to biti iskorišteno protiv njih, ali oni će reći – „To neće biti iskorišteno protiv mene, jer ja sam dobar.“ Poslušnici tako razmišljaju. Oni misle kako je poslušnost dobrota. U krivu su.
Oni misle kako će svojom poslušnošću steći nekakav štit, nekakav imunitet koji će sprječavati moćnike da ih dotaknu svojom represijom. No, u krivu su. Njihova im poslušnost neće pomoći onog dana kada zavlada potpuna digitalna tiranija. Nje nitko neće biti pošteđen. Svaki poslušnik misli – „Ja sam dobar i neću nikada biti kažnjen.“ Kao da je moćnicima teško izmisliti neki izgovor pod kojim će nekoga kazniti na ovaj ili onaj način. Sjećam se onog zloglasnog termina ‘montirani proces’. Danas je takvih na tisuće diljem svijeta. A mali čovjek u svakom je od tih procesa gubitnik. I ostat će gubitnik ako se ne udruži s drugim malim ljudima. Mali ljudi mogli bi biti i te kako veliki kada bi prestali gledati samo sebe i kada bi osvijestili moć zajedništva s drugim ljudima.
Na ovom svijetu pravde nema. Ima samo krivde, kako bi rekao naš pokojni karikaturist Otto Reisinger koji je svojim djelima tijekom cijelog svog života tako lucidno oslikavao našu svakodnevicu. Usnuo je i već neko vrijeme sniva kao i mnogi dragi nam ljudi. Ostavili su nam ovaj svijet u rukama u nadi da ćemo mi ispraviti sve krivde kojima smo okruženi. Jesmo li ispunili njihove želje? Što činimo da ih ispunimo i donesemo ovom svijetu bar malo pravde?
Zar samo pojedinac može nešto učiniti? Pojedinac poput Ivana Pernara koji se usudio zapitati se – kako je moguće da su ljudi diljem svijeta posvajali djecu iz DR Kongo-a ako su od 2016. godine iz te zemlje zabranjena međunarodna posvojenja? Mainstream mediji obrušili su se na njega kao nikada do sada. Samo zato što je kao pojedinac poželio živjeti u pravednom društvu bez dvostrukih mjerila po kojima se netko tko je počinio neko kazneno djelo provuče i ne biva kažnjen , a netko drugi za isto kazneno djelo završi u zatvoru… Teško da će Ivan Pernar sam moći protiv sustava. Ali, on je barem ljudima pokazao kako se to radi i pokazao je da je moguće saznati istinu, bez obzira na sustavne čuvare službenih laži koje glume da su istine.
Svim poslušnicima koji se kunu u poštenje i koji misle da su nedodirljivi, Vincent Briatore poručuje: „Dobri ste danas, a koliko ćete biti dobri sutra, ili prekosutra, kada prijeđete granicu i napravite nešto što se eliti i vlastima neće svidjeti, tada će ciljati na vas, ali vi ste previše sebični i narcisoidni da biste to sada shvatili.“
Vrijeme u kojem živimo stubokom se mijenja, mijenjajući i nas, iako ćemo mi reći kako se nismo nimalo promijenili. No, svi se mi mijenjamo. Baš svi. Primorani smo čas na ovaj, čas na onaj način tražiti istinu i pravdu te ići protiv sustava koji nas pokušava ugnjetavati. Podjele i razlike među svima nama postoje, ali one nas ne moraju pretvarati u neprijatelje, već nam mogu poslužiti kao prigoda za obogaćivanje u spoznajama. Ideologija je ovdje najmanje bitna. Bitno je ono što osjećamo duboko u sebi, bitno je ono što nas pokreće i inspirira, bitno je ono što nas zove u novi dan. Bitno je vidjeti druge ljude kao moguće prijatelje, a ne kao nekoga u čijim ćemo nevoljama uživati kao da nas se niti najmanje ne tiču.
„Kad sam bio mlađi bio sam progresivan, pisao sam o politici (progresivne vijesti) i moram reći da ni danas nisam promijenio svoja stajališta. Ljestvica se promijenila. Bio sam centristički – progresivno orijentiran, naginjući malo nalijevo, ekonomski konzervativan, ali socijalno liberalan, a sada sam odjednom desničarski orijentiran teoretičar zavjere, ali ja se nikada nisam promijenio, sve oko mene se promijenilo.“, zaključio je Vincent Briatore svoje izlaganje povodom recentnog slučaja njegova sukoba s Carreyjem, dajući svima nama jednu vrijednu lekciju o tobože velikom (a toliko malom) i malom (a toliko velikom) čovjeku, o moći koja to u biti nije i nemoći koja ne zna da je moć te o ropstvu neposlušnih koje je danas jedina sloboda i slobodi poslušnika koja nije ništa drugo ropstvo.
Paradoksalno je da su cenzurirani ljudi koji žive iza digitalnih rešetaka danas jedino jamstvo slobode, pravde i istine, dok su poslušni indoktrinirani ljudi najveći robovi svoje poslušnosti s kojom misle kako kupuju nekakvu slobodu. Njihove su rešetke na još gorem mjestu nego rešetke slobodnih ljudi. Njihove su zatvorske rešetke i okovi duboko u njima. Bespogovorni poslušnici sami su sebe, svoja srca i svoje umove zarobili i time zauvijek ugasili svoje unutarnje svjetlo, dok su neposlušnima barem umovi čisti, srca slobodna i neobuzdana…
Zajedništvom možemo pobijediti sve nepravde, sebičnošću niti jednu jedinu, pa ni onu koja se događa nama samima. Tek onda kada na nepravdu koja se događa drugom čovjeku počnemo gledati kao na našu vlastitu, tek tada će nam se svima nebesa osmjehnuti i razvedriti i ovaj će svijet preko noći postati lijep i oslobođen svih okova, koliko onih vidljivih, toliko i onih nevidljivih i puno opasnijih, koliko onih vanjskih, toliko i onih u nama samima koji nas sprječavaju da doživimo jedni druge…
