Vremena se mijenjaju. Svakoga se jutra budim moleći se za bolje dane pred nama, za mir koji svi tako željno iščekujemo i koji bi trebao uskoro nastupiti nakon strepnje u kojoj trenutno živimo. Molim se da budući dani donesu ozdravljenje našem svijetu i svemu onome što smo proživjeli i što još uvijek proživljavamo. Svi mi znamo koliko će nam značiti taj novostečeni mir nakon ovog stresnog razdoblja. Svatko od nas zna što će to značiti za sve nas, ta ponovna normalizacija života. Trenutno svatko od nas proživljava ovu krizu na neki svoj način. Dok se na globalnoj razini suočavamo s pandemijom epskih razmjera i dok nas na globalnoj razini ta neizvjesnost u kojoj živimo na neki način povezuje, svatko od nas u svom malom svijetu pronalazi neki svoj način da nastavi živjeti i napredovati u svome životu unatoč krizi koja nas je snašla. 

Životi su nam se okrenuli naglavačke. Teško je nositi se s tim. Teško je ne izgubiti se uslijed tog kaosa, ali nekako moramo naći način da nastavimo sa svojim životima, da se nastavimo kretati prema naprijed i uvijek samo prema naprijed. Svačiji okvir gledanja na ovu krizu je drugačiji iz bezbroj razloga, ali to ne umanjuje naša iskustva. Svatko od nas ima pravo izraziti svoje osjećaje, reći nekome kako se osjeća u ovoj situaciji. Ljudima to doista puno znači – kada mogu s nekim podijeliti svoje emocije. Sjetimo se koliko nam to znači. Kako nama znači da imamo nekoga tko će htjeti čuti kako se osjećamo, tako bismo trebali i mi imati vremena čuti druge ljude. Nadam se i sigurna sam u to da svatko od nas može odvojiti malo svoga dragocjenog vremena kako bismo osjetili što drugi ljudi proživljavaju i osjećaju. Empatija nas smješta izvan našeg svijeta u jedan puno širi prostor, pomažući nam da djelujemo za opće dobro i izgradnju boljeg svijeta. 

Predivan je osjećaj vidjeti oko sebe ljude koji su svojim nesebičnim dobrim djelima spremni pomoći drugim ljudima. To su ljudi koji nas pomiču prema naprijed, koji nas vuku za ruku i tjeraju da nastavimo sa svojim životima, kako ne bismo ostali ukopani u mjestu, a to se obično događa u vrijeme krize. Ne, to ne smijemo dozvoliti i moramo se nastaviti kretati, ići u smjeru ostvarenja naših životnih ciljeva. Svaki korak u tom smjeru je dobar korak i korak u pravom smjeru. Kako je lijepo vidjeti nesebične pomagače, jednako je tako lijepo vidjeti i one ljude kojima se pomaže i koji oduševljeno reagiraju na tu pomoć. Sreća koju iskazuju ljudi kojima se pomaže u trenutku kada vide da postoje ljudi koji su im spremni pomoći na bilo koji način je neviđena. Ljudi koji pomažu drugima su oni ljudi koji žele sreću i drugima, a ne samo samima sebi. Oni su spremni pomoći drugima da pronađu svoj put prema naprijed, a to svakome od nas puno znači u ovom ili onom trenutku života. 

Sretna sam što mi je život pružio prigodu da pomažem drugim ljudima. U svome životu sam se oduvijek fokusirala na ono što još uvijek mogu učiniti da stvari budu bolje nego što jesu, o kojoj god situaciji se radilo. Nikada nisam razmišljala o onome što sam izgubila, jer to naprosto ne čini dobro nikome od nas. Nemojmo razmišljati o onome što je iza nas i što smo izgubili, već o onome što možemo učiniti ovdje i sada kako bismo razriješili određenu situaciju na najbolji mogući način i na zadovoljstvo svih onih koji se s nama nalaze u toj situaciji. Kada nešto gubimo, ne gubimo to svi na isti način, niti isto reagiramo na gubitke. Naravno, najteži su gubitci naših najmilijih, to je svakome od nas najteže podnijeti. Moje je srce sa svima vama, iako vas ne poznajem. Molim za sve vas. Molim za cijelo čovječanstvo. 

Svi smo mi bili primorani pronaći različite načine da ostanemo povezani dok smo bili primorani držati distancu. U tom našem povezivanju pokazali smo da smo i te kako kreativni i domišljati. Morali smo usporiti naše ubrzane životne ritmove i priviknuti se na ono što ljudi vole zvati „novo normalno“, ne znajući koliko će ova kriza trajati. Isto tako, morali smo pronaći način da nastavimo s našim životima i da se nastavimo kretati u smjeru ostvarenja naših snova. 

Jer, štogod mi činili, vrijeme nas uvijek neumitno pomiče prema naprijed. 

Vrijeme se obično definira kao beskrajni kontinuirani napredak našeg postojanja i svih događaja u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kojega percipiramo kao jednu cjelinu. Jedino mi sami možemo odlučiti kako ćemo koračati kroz život i kako ćemo zakoračiti jednom nogom ispred druge, za cijelo čovječanstvo, za našeg prvog susjeda ili za stranca kojega možda nikada nećemo upoznati. Jedno je sigurno, svi smo zajedno u ovome i zajedno ćemo preživjeti i pobijediti ovu krizu. Naše je zajedništvo unatoč distanci možda veće i važnije nego ikada prije. U njemu vidim snagu i moć.