U današnjem društvu riječ utopija je postala sinonim za nešto toliko dobro, toliko idealno da je to nemoguće. Vrlo često se rabi za označavanje nečega prema čemu ne treba ići, nečega što čovjeka u startu treba okrenuti na drugu stranu, dok bi „utopist“ bio idealist, čovjek dovoljno naivan da vjeruje u neki ljepši i bolji svijet. Dakle, radi se o svojevrsnoj etiketi koja čovjeka psihološki udaljava od ideje koja je možda u potpunosti ostvariva i realna.

Idealisti su ujedno i utopisti, to su u najmanju ruke naivne budale koje negiraju brutalnu stvarnost današnjice i umjesto da se utope u sivilo svakodnevnice i besmislenog života oni maštaju o idealnom društvu u kojem su svi sretni, pa ga čak ponekada pokušavaju i ostvariti.

U sadašnjem trenutku bolesnog društva idealisti su psihijatrijski slučajevi koji se po predloženoj dijagnozi svrstavaju u psihotične osobe koje odbijaju pomiriti se sa stvarnošću ili je u biti negiraju, za što postoji još jedna etiketa koji bijele kute nazivaju – eskapizam. „On ti je dobar, sam je malo prolupao i živi u nekom svom idealnom svijetu.”

Idealisti su ujedno u autisti, jer ništa u njihovoj okolini ne podržava njegovu želju i viziju idealnog društva, stoga je on isključivo okrenut prema samom sebi i motivima koji dolaze „iznutra.”

Određene riječi služe postavljanju granica u umovima ljudi i da se baš radi toga forsiraju. „Teorija zavjere“, „politička korektnost“, „anarhija”, „sekta” i slični izrazi kao da nas stavljaju u poziciju nesigurnosti zbog nepoznatog terena, na koji je bolje ne kročiti. Ista stvar je i sa riječju „utopija” koja je refleksno pojavljuje u govoru ljudi toliko ograničenih da ne mogu niti zamisliti idealno društvo, a da ne govorimo o tome da ga pokušaju ostvariti.

Nažalost to je jedna ogromna prepreka, jer sve što ljudi mogu zamisliti to mogu i ostvariti, u tom smislu riječ „nemoguće” ne postoji. Ako ipak to ne možeš niti zamisliti i niti se potruditi da zamisliš, onda je za tebe to nedostižno, obzirom da je čovjek u materijalnom smislu ono što on misli da jest.

Što je zapravo utopija? Postoji li išta nemoguće, neostvarivo za ljude? Bi li netko prije sto (ili tisuću) godina mogao vjerovati u svijet kakav imamo danas ili bi ga smatrao maštarijom?

Je li prije sto-dvjesto godina itko mogao zamisliti da će jednog dana gotovo svaki hrvatski seljak imati svoj vlastiti automobil i pri brzini od 150 km/h preko malog uređaja pričati s rođakom iz Australije? Ne, taj svijet bi bio smatran „utopističkim“. Zašto? Zato što ga je bilo teško zamisliti gledajući zaprežna poštanska kola. Danas nam je sve to dio stvarnosti, ali opet sami sebi postavljamo granice, ne vjerujući da se može više i bolje.

Postoji li išta nemoguće ako veći broj ljudi ujedini svoje potencijale? Ne, sve što se u ovom materijalnom svijetu može zamisliti – ostvarivo je, ma koliko izgledalo teško za realizirati. Kreativno društvo u svojoj biti niti ne spada u maštarije koje na red eventualno mogu doći u dalekoj budućnosti, jer u njemu nema ničega složenog. Naprotiv, u njemu su stvari posložene na logičan, razuman način, kako bi ih posložili obični ljudi.

Na taj način šareni svijet Kreativnog društva za nas ostaje nedokučiv, budući da smo cijelog života uronjeni u sivilo potrošačkog formata odnosa. Čak ni mnogi ljudi i sami navikli na etikete, npr. „teoretičari zavjere“, nisu u stanju razbiti mentalne okove iskovane od ljudožderskog konzumerizma, koji najljuće protivnike vidi u pojedincima koji se još uvijek nisu dali umrtviti do mjere da svoj ropski status bespogovorno prihvaćaju.

Kreativno društvo – ideja prečista i prejednostavna da ne bi izazivala sumnju. Društvo koje bi jednako trebali željeti beskućnik i milijunaš ostaje na razini fantazije, dok mi i dalje glancamo rešetke ćelije smatrajući da se sloboda nalazi u zatvorskom dvorištu. Čini se da smo prihvaćanjem riječi „utopija“ svoj svijet učinili distopijom.

Postoje i neke informacije koje kažu da je Thomas More, kao podlogu za svoje djelo uzeo Poljički statut. Poljički statut (1482. god), je najvažniji izvor Poljičke Republike. Određuje poljičko pravo koje je po svom obliku, stilu, sadržaju i u utvrđivanju društveno-ekonomskih odnosa potpuno različit od ostalih hrvatskih statuta. Poljica su bila administrativno područje pod samoupravom puka Poljica koji je svoju samostalnost, zapravo široku autonomiju srednjovjekovnog tipa, baštinilo od 13. stoljeća do okupacije Napoleonove vojske početkom 19. stoljeća.

Postoji i jako mnogo informacija o društvima iz prošlosti koji su u praksi živjeli idealno društvo. Ono u kojem nije bilo ratova, sukoba, gladi, ono u kojem su ljudi bili moralni i duhovno napredni. U takvom svijetu nema mjesta za vladare, arkone, političare, svećenike, sve one koji žele živjeti na grbači drugih ljudi, pa su takvi i iskrivili značenje idealnog društva u pretvorili ga u nešto nedostižno. Zašto? Zato jer od toga imaju izravnu korist.

Ako malo promješamo karte, onda logika može biti potpuno suprotna. Kako? Pa ako smo utvrdili da je utopija nemoguća i da su utopisti ljudi koji besmisleno troše svoje živote u pokušaju dosezanja doslovno ničega, onda je Potrošačko društvo današnjice fotokopija utopističkog društva ovjerena kod javnog bilježnika. Naime to je društvo koje ne vodi apsolutno nigdje. Ono je potpuno besmisleno, glupo, nakaradno. Svatko tko u potpunosti slijedi postulate ovog društva živi besmislen, glup, nakaradan život…. živi Utopiju.

Kreativno društvo nije utopija, to je društvo koje ima smisao, vrijednost, perspektivu….

za razliku od potrošačkog.