Zakon koji će vladama omogućiti legalnu oduzimanje ušteđevine i imovine već je na snazi u većini europskih zemalja.
Pravno izvlaštenje građana nije scenarij budućnosti. Pravni instrumenti koji to omogućuju već su desetljećima ugrađeni u zakonodavstvo mnogih zapadnih zemalja.
Na to je upozorio financijski stručnjak i autor Erich Hambach u razgovoru za neovisni njemački kanal AUF1.
Hambach, koji je dugi niz godina radio u financijskoj industriji prije nego što se posvetio financijskom obrazovanju, upozorava da obični građani jedva da znaju što im se sprema.
Kao primjer navodi Njemačku.
Prema Hambachu, stvarni državni dug Njemačke višestruko je veći od službeno objavljenog.
Poziva se na izračune profesora Bernda Raffelhüschena, savjetnika njemačke savezne vlade za mirovinska pitanja, koji procjenjuje da ukupni implicitni javni dug – uključujući nepokrivene mirovinske obveze, proračune izvan službenih okvira i fondove za spašavanje – premašuje 17 bilijuna eura.
To je nekoliko puta više od službeno prijavljenog iznosa. Isto vrijedi i za druge zapadne zemlje.
Hambachov zaključak je jasan: države povijesno gledano nikada ne otplaćuju dugove. Jedini izlaz je monetarna reforma ili izravan napad na imovinu građana.
Ono što Hambachovu analizu čini posebno zabrinjavajućom jest njegova teza da za pravno izvlaštenje građana nije potrebno novo zakonodavstvo. Instrumenti već postoje.
Među ostalim spominje njemački Zakon o sanaciji i likvidaciji banaka (Sanierungs- und Abwicklungsgesetz – SAG), koji bankama i regulatornim tijelima daje ovlasti za prijenos imovine u slučaju financijske nestabilnosti, pri čemu vlasnici računa ostaju bez novca, a zauzvrat dobivaju bezvrijedne dionice u takozvanoj „prijelaznoj instituciji”.
Nadalje, ukazuje na Zakon o nadzoru osiguranja (Versicherungsaufsichtsgesetz), koji osiguravajućim društvima omogućuje obustavu isplata, pa čak i postojećih mirovina, „u kolektivnom interesu”, dok obveza plaćanja doprinosa i poreza i dalje ostaje na snazi.
Koncept o kojem se gotovo uopće ne govori, a koji prema Hambachu predstavlja ozbiljan rizik, jest takozvana klauzula o kolektivnom djelovanju (CAC). Ta je klauzula danas uključena u gotovo sve državne i korporativne obveznice u EU-u.
Ona omogućuje jednostrano produljenje roka dospijeća obveznice u slučaju sistemske opasnosti. I to na neodređeno vrijeme. U praksi to znači da ulagači svoj novac više nikada neće vidjeti.
Procjenjuje se da vrijednost obveznica u svijetu iznosi 90 bilijuna dolara. One su povezane s mirovinskim fondovima, životnim osiguranjem, stambenom štednjom i drugim oblicima štednje.
CAC tako, Hambachovim riječima, predstavlja zakonom legaliziran instrument kojim se na zapovijed može srušiti cijeli financijski sustav.
Paralelno s tim zakonodavstvom, prema Hambachu, odvija se i rad na europskom registru imovine.
Iako postoji formalno protivljenje zbog zabrinutosti za privatnost, banke već zaobilaze tu prepreku na drugi način: klijentima se obraćaju s argumentom da im banka može pružiti bolje savjete ako ima cjelovit pregled njihove imovine.
Prikupljene informacije zatim se, prema Hambachu, prosljeđuju vladama. To znači da je registar imovine zapravo već u fazi izgradnje na mala vrata.
Hambach naglašava da su zaštitne mjere doista moguće, ali da većina građana i poduzetnika počinje djelovati prekasno.
Preporučuje kritički preispitati udjele u obveznicama u investicijskim portfeljima i mirovinskim proizvodima te ih, prema potrebi, prodati, čak i ako to podrazumijeva nepovoljne porezne posljedice.
Hambach predviđa da će prve konkretne primjene ovog zakonodavstva postati vidljive oko 2028. ili 2029. godine, kada države više neće moći ignorirati planinu dugova.
Prema njegovim riječima, oni koji se sada ne pripreme riskiraju da ostanu praznih ruku. I to potpuno zakonito, na temelju zakona.
