Jeste li primijetili, a siguran sam da jeste, kako um putem unutarnjeg dijaloga i slika vrti priče koje se nisu dogodile? To su scenariji bez premca, cijela dramaturgija, itekako kompleksna i nimalo nevina. I traju… Još kad mi netko kaže da on ne može ili ne zna vizualizirati.
S druge strane, kada dođe neka inspirativna ideja, ona, ako je ne zapišemo, odlazi u zaborav brzinom munje! Pa kako to? Zašto um ovdje ne vrti scenarije s tom idejom u središtu? Njezin razvoj i realizaciju?
Priče-crnjaci koje um slaže ipak su se dogodile i to nebrojeno puta. Znači, dva kašlja koje je on proglasio Covidom i već sebe vidi na respiratoru, nije nova priča. To su sjećanja, svjedočanstva, čula, rekla, kazala, vidjela. I uvijek su, naravno negativna. To je za nas poražavajuće i jedini uzrok svih naših problema kao vrste na ovom planetu.
Inspirativna ideja je zapravo alijenska za um. On je nije u stanju duže zadržati jer je njezino porijeklo sasvim druge prirode. Ljudi koji su u stalnoj inspiraciji, poput, primjerice, Tesle, malo su “pogubljeni”, zar ne? Imaju netipičan oblik ponašanja i reakcije na stvari i pojave. Oni svoju pozornost zadržavaju usredotočenu na taj drugi izvor odakle te slike i ideje dolaze i uvijek su u pomaku tzv. skupne točke, kako to zove Carlos Castaneda.
Promatrati sebe znači prepoznati dramu koja se vrti u našoj glavi. I odmah to sjeći. Ako postoji ikakva borba na ovom planetu, onda je to upravo ova: zaustaviti unutarnji dijalog. A onda pokrenuti novi, onaj od svijesti, koji kaže – Volim te.
