Plovila sam mnogim sferama nutrine i vanjštine. Neba i zemlje. Propitkivala se u doticaju s mnogo toga, izlučivala dušu suptilnu iz grubih tekstura, prošla kroz mnoga vrata i još više njih mnogočemu otvorila.

I nikada nisam požalila jer i onda kada gosti u domu mog srca ne bi bili onakvi kakve bih poželjela, svaki bih puta nakon toga još malo bliže sebi došla. Koliko uistinu poznaješ sebe?

Svoju snagu za koju Te svijet toliko puta, suptilno ili manje suptilno uvjerio da je nemaš. Svoju ljepotu iznutra koja je uslijed okolnosti koje nisi Ti toliko puta gasnula da Ti se čini da je nema.

Koliko uistinu poznaješ sebe koji nisi ništa od onoga što si povjerovao da jesi. Koji si čist i slobodan, svjetlo i beskraj u iluzornom ograničenju s kojim si se stopio. Probudi se, zlaćanim prahom posut. Jer to i jesi.

Tijekom zajedničkog nedjeljnog ručka međusobno smo mnogo razgovarali svi mi iz grupe na edukaciji za zvučnog terapeuta. To su mahom sve divni ljudi, s mnogo interesa, bogatim životnim iskustvom na brojnim područjima i razgovor je tekao u raznim zanimljivim smjerovima.

U jednom me trenutku jedna djevojka upitala: “Ti si samo radi ove edukacije došla sada iz Hrvatske?” “Da.”, rekla sam, ne smatrajući to ničim osobitim. Ići za nečim što mi je duša odabrala nije mi nikada ni u kojem smislu bio ni najmanji problem.

U meni se tada rodi nečuvena snaga, duboka unutarnja iskra koja me vodi i nosi te briše ispred mene bilo kakve eventualne prepreke. To se događa otkad znam za sebe i živući mi je dokaz kako funkcionira energija duha, život na djelu kad ga živimo iznutra.

Zatim se razgovor poveo u smjeru energije i kako je njena količina koju svakodnevno imamo na raspolaganju te samim time i ono u što je usmjeravamo, ključ ispunjenog življenja. Zanimalo ih je odakle mi ta snaga.

Ta strast da sjednem na vlak i putujem devet sati kroz snijeg i tri države, da o životu s troje male djece govorim sa sjajem na licu, iz polja čiste ljubavi i zadovoljstva, a ne tereta ili bilo kakvog nedostatka, da uz to radim i zarađujem za život te da se u svakom trenutku bavim svim ovim tankoćutnim svemirima kojima se bavim i s kojima je istodobno povezana i edukacija na kojoj se nalazimo.

Željeli su da im odam tajnu. I odala sam je. Za mene to i nije tajna, već Život sam. Način Života. A odnosi se na jednu jedinu stvar: živjeti sebe, živjeti iz duše. O tome sam toliko puta govorila i vjerojatno ću govoriti dok god me bude. Jer je neizmjerno važno. Najvažnije.

Svako novo iskustvo kojim me Život podari još mi to jednom pokaže. Svaka promjena koju iz duše pokrenem, svaka odluka koju iz duše donesem, svaka zatvorena i na nekom drugom mjestu otvorena stranica mi još jednom potvrdi koliko je ovo istinito. Koliko se samo dušom učinjeno uistinu broji.

Kako duša komunicira? Suptilno.  Govori posebnim jezikom koji se čuje samo u potpunoj prisutnosti i tišini. Taj je jezik lišen bilo kakvog vanjskog mišljenja, tuđih glasova, uplitanja kolektiva i davnih uvjerenja. Jasan je. Čist. Nedvosmislen. Ne izaziva sumnje ni previranja.

Jednostavno znaš.

Kad sam primjerice osjetila poziv za ovu etapu puta, edukaciju za terapeuta zvukom, a bilo je to još prije nekoliko godina, taj je glas isprva bio vrlo tih. Kad je tako, znam da je potrebno neko vrijeme da se vanjske okolnosti poslože na najbolji mogući način po dušu, a time i sve oko nje.

Proučavala sam tada neko vrijeme zvučne kupke i koliko mi god bile zanimljive, nešto je u mojoj duši tražilo još nešto. Kao da nije bilo potpuno usklađeno to što opipavam s onime što sam iznutra. Pustila sam kao i uvijek. Jednim dijelom čak i “zaboravila” da sam pustila.

I onda se kao i obično sve otvorilo.

Jedne sam noći, naizgled ničim izazvana, dobila impuls da se upustim u jedno virtualno istraživanje. Bila sam potpuno vođena, jedna je situacija prethodila drugoj i našla sam se u središtu terapije zvukom čija su osnova kristalne zvučne zdjele. I prije nego sam začula kako zvuče, znala sam da je to ono što mi je duša cijelo vrijeme tražila.

Kad sam potom začula i sam zvuk, potekle su mi suze dubokog prepoznavanja. Doslovno je to bio zvuk moje duše, njen suptilni ton koji mi je nedostajao kod svega drugog do tada iskušanog. Znala sam bez imalo sumnje da je to to i povezala se u sebi s namjerom.

Dalje je, kao i uvijek, sve teklo samo od sebe i još uvijek teče. Tako je sa svime što činim, jesam, podučavam i živim. Prvi korak je spoznati sebe. Dotaknuti svoju srž. Svoju istinsku bit. A tada se prepustiti s potpunim povjerenjem vodstvu koje zna daleko više od uma i programa. Vodstvu živog duha. Sebe istinskog. Života iznutra.