Od kada znam za sebe uvijek sam se divila zvjezdanom nebu. Kada bi ga na kraju dana ugledala imala bi osjećaj kao da ga po prvi puta gledam. Kao da sudjelujem u još jednom potpuno novom spektaklu i mome čuđenju i divljenju nije bilo niti će biti kraja. Brojanje zvijezda i pogled uperen prema njima nešto je za što sa sigurnošću mogu reći da mi nikada neće dosaditi. Njihova ljepota najviše dolazi do izražaja dok su noći najmračnije. Tada se tako jasno vide, prekrasno trepere i kao krijesnice prošaraju noćno nebo. Dok strpljivo čekam da padne neka, zaželim želju ili ih samo promatram i shvaćam koliko sam malena u ovome svemiru.
Shvaćam i da im se ne bih mogla diviti, a niti ih vidjeti, da noć nije tako mračna. I usput mi prolaze glavom mnoga pitanja, ali i odgovori. Nije li tako i u životu? Tek u onim najmračnijim i najtežim trenucima možemo još jasnije vidjeti sve blagoslove koji sjaje baš kao i zvijezde. Često puta upravo one blagoslove koje uzimamo zdravo za gotovo. Tek onda kada nas život prošeta i onim trnovitim stazama i kada prolazimo kroz mračne noći svoje duše, tek tada još bolje znamo i još više cijenimo svjetlo. Nebo posuto zvijezdama kao da nam šalje poruku da prihvatimo sa zahvalnošću i mračne noći, da im se ne opiremo, već da i u njima nađemo ljepotu. A ljepote ima uvijek za one koji je traže i žele vidjeti. Tek kada prođemo kroz neko teže razdoblje u životu, pa napokon ugledamo to svjetlo na kraju tunela – istinski razumijemo svrhu tih težih životnih razdoblja i znamo da ništa nije bilo slučajno i bez razloga.
Tada nam odjednom sve izgleda drugačije i dobiva neki sasvim novi smisao i s više jasnoće sagledavamo protekle događaje. Jednostavno, drugima očima vidimo sebe, druge ljude i sam život. Zato ne treba očajavati ni dok je najteže i dok tama traje predugo, već znati da nakon te tame slijedi najljepše svjetlo. Isto tako, budimo toga svjesni – mnogi ljudi od kojih to nikada ne bismo očekivali okrenut će nam leđa dok nam je najteže. Na njih se ne treba ljutiti niti im zamjerati. S razlogom su bili u našem životu, a s razlogom i u pravo vrijeme su isto tako iz njega otišli. Nisu svi došli u naš život da ostanu do kraja. S nekima idemo tek jedan mali dio puta i dok to znaš, nemaš neprijatelja, već samo one koji su bili u prolazu i naučili te novu lekciju.
Shvaćaš i to da ti isto tako ne možeš sa svima prolaziti njihove mračne noći duše. Uvijek se posloži da je na kraju sve točno onako kako je trebalo biti. Pored tebe su oni koji trebaju biti, a više nisu oni kojima je bilo vrijeme da odu. To je igra života i igra svjetla i tame. Malo toga tu treba shvaćati osobno ili uzimati k srcu. Na sve to trebamo gledati više kao na igru u kojoj svatko na kraju pobjeđuje samim time što je sudjelovao u njoj. Najveći pobjednici su ipak oni koji sačuvaju mirnu savjest i čisti obraz. Oni koji na kraju dana znaju da su dali najbolje od sebe i koji svakoga dana svjesno žive i nisu dozvolili da ih tama, nesreća, nepravda i bilo kakvo zlo ovoga svijeta iskvari. Takvi ljudi svjesni su da smo svi mi povezani i da svatko ima svoje posebno i jedinstveno putovanje, pa će se potruditi da budu ugodni i dragi suputnici svima koje usput susreću. Takvi ljudi su isti kao zvijezde na noćnom nebu. Koliko god mračno bilo, oni sjaje. Svaki strah od mraka nestaje zauvijek kada znaš da se nikada nećeš i ne možeš izgubiti u mraku jer svjetlost najljepših zvijezda uvijek će osvijetliti tvoj put.
