S eskalacijom novih sukoba pokazuje se jasno da se ono što je desetljećima bilo pripremano i navještano, danas događa točno ispred naših očiju. Sad već možemo očekivati da će se mnoga potencijalna žarišta u svijetu razviti u ozbiljne ratne sukobe, a ima ih dosta u pripremi. Baš kao što se lokalni rat Ukrajine i Rusije na brzinu razvio i postao svjetski problem, tako je i prastara palestinsko-izraelska priča ušla u ekspanzivnu fazu, s namjerom da se uvuče još nekoliko naroda u rat širih razmjera.
Kako izgleda, na velikom planu ratovi će se gomilati i uvijek će neko novo žarište biti u žiži zanimanja javnosti, ali i sukobi među ljudima u našem okruženju polako uzimaju maha. Ne samo u onim zemljama koje su oficijelno primile velik broj pridošlica, već i onima koje nisu.
Po tom pitanju se zapravo zna što napraviti, ali isto tako i što nikako ne bi valjalo učiniti. Odlazak sa svoga se ne preporuča u ovoj situaciji, jer je protivniku zapravo cilj da i nas uvuče u migracije.
Bez toga se reset ne može ostvariti. Zato je najvažnije pustiti jako korijenje i ne bježati nikamo, bez obzira što se uokolo događalo. Bijeg bi bio isto što i izgubiti rat. Ako bi mi napustili pozicije, tko bi ušao u naše? Nije teško odgovoriti na to pitanje. Osim toga, pobjeći i ostaviti neprijatelja s potpuno poslušnim stanovništvom, bilo bi isto kao dozvoliti mu da radi što hoće i time bi mu zapravo servirali pobjedu na pladnju.
Baš zato što je situacija izrazito složena, odnosno Agenda podlo smišljena, teško je pronaći pogodnu strategiju otpora koja bi išla nama u prilog, a ne protivnicima. Ukoliko bi se upustili u otvorene sukobe s bilo kim, protivnicima bi to savršeno odgovaralo, jer na tome zapravo i rade pa bi tako mi ostvarili njihovu Agendu.
Ako bi pobjegli i napustili svoje, onda bi im to još bolje sjelo. Ne samo da bi izvršili rošadu stanovništva, nego bi i cijela Agenda protutnjala pored nas i više je nikako ne bi mogli zaustaviti. Ali najgore je ako ne učinimo baš ništa.
U tom slučaju im neće trebati još sedam godina da završe posao, nego samo četiri. Oni ponekad gube vrijeme zastajkujući i osluškujući bilo naroda. Kad ubace nešto novo i nisu baš sigurni kako ćemo mi to prihvatiti, naprave kratku pauzu. Ali kad vide da im je stvar prošla, punom parom navale dalje. Iz tog razloga poželjno je dizati glas i za svaku sitnicu, jer ih to prisiljava na duže zadržavanje na jednom mjestu. To je u ovoj situaciji nužno, ali ne i dovoljno.
Jedino što bi stvarno riješilo problem je kad bi pronašli realnu i učinkovitu strategiju koja bi im onemogućila napredovanje i “sasjekla ih do koljena”, pa da se više nikad ne pokrenu.
Sakriti se ne možemo. Bježati je nerazumno. Ne učiniti ništa bilo bi kobno. A vremena više nemamo. Ali imamo rješenje. Ono se nalazi u nama. Samo ga treba iskopati…
